Kako smo sagradili društvo

1985.
godine američki autor, teoretičar i kulturalni kritičar Neil Postman izdao je
knjigu “Amusing ourselves to death” iliti Zabava do smrti, gdje
razmatra u kojem smjeru je (američko) društvo krenulo. Na ideju za knjigu došao
je godinu dana ranije – 1984. na predavanju koje se ticalo slavne Orwellove
istoimene knjige. S njom je usporedio jedno drugo remek djelo – Huxleyev Vrli
novi svijet, razmišljajući u kojem smjeru bi društvo moglo krenuti u sve
rastućem medijski kontroliranom svijetu. No nije se to sve dogodilo u
osamdesetima, već u onim godinama nakon rata. Velikog rata. Pedesetih godina
Amerika je zahvaljujući određenim faktorima dospjela na vrh – ekonomski, politički,
zabavni… Proizvodnja drugog masovnog medija (nakon radija) ta zemlja
osigurala je, iako dugom i mučnom borbom, da svako kućanstvo ima televiziju.
Lik i glas politike u svačijem domu. To je crta odrednica masovnih medija –  centralizirani izvor informacija koji ne
ovisi o publici, tj njihova mišljenja ne utječu na sadržaj.

Tih
pedesetih u Njemačkoj se razvio    krug kulturalnih teoretičara, ili bolje rečeno
kritičara, koji su se okupili pod nazivom Frankfurtska škola – grupa
neomarksističkih filozofa koji su kritički raspravljali o praksi
kapitalističkih društava pa tako i SSSR-a. Krug je izrodio mnoštvom čuvenih
teorija i djela, od kojih se najviše ističe “Kulturna industrija”,
esej Theodora Adorna i Maxa Horhkeimera. Kulturna industrija je pojam koji
podrazumijeva popularnu kulturu koja je zapravo tvornički proizvod i zapravo je
standardizirano kulturno dobro. Kroz film, radio i časopise, mase bivaju
manipuliranima do potpune pasivnosti. Takva tvornička proizvodnja kulture
uzgaja lažne potrebe – potrebe koje stvara i zadovoljava kapitalistički sistem,
naspram pravih vrijednosti kao što je sloboda i kreativnost. Čitajući taj esej
jasno nam je da nije uopće važno što je napisano pred šezdeset godina! Upalite
vaš televizor i pogledajte sadržaj. Zabava, zabava, zabava. Bombastičnost
događaja slavnih, glazbeni spotovi i glazba koja ne služi ničemu nego zabavi,
emisije koje prikazuju izrode društva, genijalce i specijalce, poput cirkuske
predstave. Jeste li sigurni da ste u posljednje vrijeme na bilo kojim dnevnim
vijestima vidjeli stvarnu vijest? Novinarstvo?

Tako
je Neil Postman zaključio da se u ovom društvu ostvarila Huxleyeva verzija.
Političari su shvatili da će kontrola lakše proći ako je zabavna nego sila, pa
je tako Orwellova verzija prisutna samo u vidu nadgledanja. Kamere svuda oko
nas. Sistemi nadzora zbog kojih nadgledamo sami sebe. Orwell se bojao ljudi
koji bi zabranili knjige, a Huxley se bojao da neće biti potreban razlog
zabrane knjige, jer ih nitko neće ni čitati – pa se sjetimo nedavnih istraživanja
koja su pokazala zabrinjavajuću brojku Hrvata koji čitaju.

Kao
što sam rekla (napisala), kulturna industrija nije bila samo problem ratnog i
poslijeratnog doba, nego je ona problem i danas. Štoviše, može se reći da je
danas ona u svom punom zamahu, pokušavajući spasiti propadajući kapitalizam. No
bit će, sudeći po božjoj riječi, da nije kapitalizam taj koji propada, već je
marksizam zakazao. Tim je riječima Papa započeo svoj posjet Kubi, zemlji u
kojoj “stanovnici imaju daleko najveći životni vijek u regiji, zdravstvo i
školstvo besplatno je za svih, da nitko nije gladan ili da mu ne fali krov nad
glavom i dalje se brine država. Nakon raspada SSSR-a Kuba se okrenula
permakulturi i lokalnoj poljoprivredi, zbog toga danas ima možda i najzdraviju hranu
na svijetu – reorganizacija cijelog društva ne bi bila moguća bez pravovremene
i točne intervencije države. Kuba je među prvim zemljama u svijetu po broju
liječnika po glavi stanovnika.” (Marjanović, advance.hr)

Da
se vratim “kulturi” kojoj danas svjedočimo. Zašto smo tako opsjednuti
zapadom? Kako se ta kultura tako lako uspjela probiti, pa čak i u Jugu? Dok je
Tito u početku vrlo jasno izrazio stav o tome “što štampa treba
objavljivati” da bi se u svega nekoliko godina ploča promijenila, i počelo
masovno izdavanje ideologijom i zabavom prepunih stripova i magazina. Adorno i
Horhkeimer pišu o zapadnom utjecaju – “Ova umjetnost lišena snova i namijenjena
narodu ispunjava idealizam koji je išao predaleko za idealizam u svojem
kritičnom stadiju.” Ptičice na stablu već pjevaju o američkoj ideologiji
koja besramno manipulira svojim (i tuđim) narodom, pa tako preko televizije
uspijevaju obmaniti cijelu naciju, šopajući je Američkim snom, MTV-em,
emisijama i reality programom kao American Idol i X Factor, Top modeli, obitelj
Kardashian i Ples sa zvijezdama. Svi ti “agenti” kulturne industrije
brinu se da reprodukcija uma ne dovede do ekspanzije uma. Jasno se vidi da se
ovakav sadržaj bitno ne razlikuje od onoga što su Adorno i Horkheimer opisali,
pa štoviše, danas se cijeni ono što je proizvedeno u pedesetima!

Navela
sam sve ove reality emisije, i kao što je vidljivo, sve one imaju svoj prijevod
na hrvatski jezik, kao i sve ostale jezike svijeta. Jasno kao Sunce na nebu,
vidi se i nova razina centraliziranosti televizije. Svi prikazuju iste emisije,
prilagođene publici koja je konzumira. Prikazivanjem takvog sadržaja, za čije
shvaćanje nije potrebna vještina jer je sve već automatsko, i koje se može
konzumirati i u stanju nepažnje, lako je “podvaliti” popularne
subliminalne poruke, reklame i sugestije. Još je jedna činjenica proizašla iz
sveprisutne televizije. Za svih je nešto predviđeno, tako da nitko ne može
pobjeći: razlike postaju uvriježene i propagirane. Stariji se sjećaju kako je u
počecima televizije postojao samo jedan program koji je emitirao samo određeni
sadržaj u određeno vrijeme. Roditelji su mi često puta napomenuli kako su
dobili televiziju tek sedamdesetih, a majka je posebno izdvojila detalj da u
početku nije ni postojala Hrvatska televizija, već su gledali talijansku, te da
joj je najdraža emisija bila zapravo emisija koja je prikazivala reklame.
Televizija se gledala predvečer,  kada bi
se emitirao crtani film, zatim vijesti, i možda kakav film nakon toga. Nakon
uspostavljanja Hrvatske televizije počeo se emitirati poludnevni program, sa
prijenosima festivala, koji bi potrajao do jedanaest sati uvečer.

Prisjetiti
ću se svog ranijeg djetinjstva kada je već televizija bila slična današnjoj.
MTV u svom blještavom usponu prikazivao je glazbu za sve (što, moram primijetiti,
danas više nije slučaj), pogotovo devedesetih nakon propagandnog booma grungea.
Televizija kao kino prikazivala je razne filmove, crtane filmove, svaki dan u
tjednu bio je rezerviran za određenu publiku.

Uspoređujući
prethodnu sliku sa današnjom, vidi se drastična razlika, barem na hrvatskoj
televiziji. Poprimili smo trend američkih programa koji emitiraju samo sapunice
24/7 (eto jednog fantastičnog američkog izraza koji je prodro u naš jezik), ili
teleshop (kući smo imali njemački satelit i nikad mi nisu bili jasni programi
gdje su fine gospođe pokušavale silom prodati ružne narukvice, grudnjake ili
miksere, te ako nazovete u slijedećih pola sata, u paket ćemo dodati i ovaj
krasan set za brijanje) i osim toga na televiziji uglavnom se prikazuje
“crveni tepih” emisije.

Ima
li nade za izbavljenje od masovnih medija? Kako se možemo odmaknuti od
fabricirane stvarnosti koja nam se nameće svakodnevno, i pod svaku cijenu,
slijedi u novom članku nadolazećeg vikenda.