Otvorenje izložbe biti će u utorak, 15. 10. 2024. u 19 sati.
Zvonimir Pliskovac rođen je 1952. godine u Rijeci. Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1977. godine. Sudjelovao na mnogim samostalnim i skupnim izložbama. Bavi se kiparstvom, slikarstvom te grafikom. Autor je javnih radova. Član HDLU Rijeka. Dobitnik više nagrada i priznanja.
Iz opsežnih opusa crteža, serigrafija, objekata, stripa, plakata, konstruktivistički usmjerenog apstraktnog slikarstva, s razlogom izdvajam prvu samostalnu izložbu Zvonimira Pliskovca upriličenu 1974. u Galeriji SC-a u Zagrebu pod naslovom „Strelice“ za koju je predgovor napisao prof. dr. Radovan Ivančević, (kasnije su Ivančevićevi predgovori Pliskovčevim izložbama iz 70- ih godina 20. stoljeća sabrani u časopisu „Život umjetnosti“)*. Ovaj jubilej podcrtan je danas, 2024. novom izložbom “Kiša“ koja podastire vizualne sažetke utemeljene u geometriji ali aplikativne u tumačenjima stvarnosti; od prirodnog fenomena kiše, globalno – ekološki problematičnih kiša, lokalno, – „kišnoga Grada“ sve do simboličke „kiše informacija“. Ponavljam, pred nama su vizualni sažeci utemeljeni u geomertiji, protkani estetiziranim elementima iz „kataloga lirske apstrakcije“. Pred nama je spektakl boja usmjerenih „kišom“ linija i to je ukratko opis novih radova Zvonimira Pliskovca.
„Katalog lirske apstrakcije“ otvorio je Pliskovcu mogućnost izbora, zahvaćanje u povijest oblikovanja 20. stoljeća, u područje konstruktivizma i apstrakcije uopće. Zapravo on je izborom i oblikovanjem povijesnih obrazaca mijenjao svoj prosedee oblikujući osobni katalog. Kad povežemo prvu izložbu Zvonimira Pliskovca pod nazivom „Strelice“ (1974.) i današnju „Kiša“ (2024.), nameće se misao o dobro razrađenoj autorskoj metodologiji koja je nastala u kobinaciji intuitivnog i osvještenog: svjesnog preslagivanja spoznatih dijelova povijesti suvremene umjetnosti i prepuštanja čitanju poglavlja i poglavlja o stilu „geometrijske apstrkacije“, „lirske apstrakcije“ i apstrktnog pejzaža … Opet, ako tražim podatkovne oslonce u autorstvu „konstruktivista“ i „liričara“ Pliskovčev rad u svojevrsnoj „nepodnošljivoj lakoći“ izmiće doslovnim usporedbama. Sintagma „nepodnošlova lakoća“ posuđena, iz književnosti, (Milana Kundere) i želi osvijetliti osobine Pliskovčeve umjetnosti. To su: brzina kojom zahvaća u povijesne stilove, originalna, autorska interpretacija konstruktivističkih i(li) „ekspresivno-lirskih“ motiva, poigravanje (apstraktnom) ikonografijom, čistoća kadra, tehnološki perfekcionizam, sklonost istraživanju, propitivanje mogućnosti grafičke tehnologije (danas). Rezultat je nizanje zaokruženih ciklusa, autorski trag sa „codom“ koji se ciklički obnavlja u svojevrsnoj navigaciji, od izložbe do izložbe; od “Strelica“ do „Kiše“, uvijek u dinamici nadogradnje – u znatiželji, kombinatorici, intuiranju, u igri.
„Kiša“, aktualna izložba, obilježena je tako začudnim dojmom podvojenosti i sabiranju stilova: konstruktivizma i lirske apstrakcije, dojmom koji s radovima Zvonimira Pliskovaca uočavamo već 80-ih godina 20.stoljeća. Ipak, valja naglasiti da su današnji kadrovi, sabrani pod nazivom „Kiša“, bliže povijesnom stilu lirske apstrakcije. Konstrukciju/konstruiranje omogućile su doduše tehnološke novotarije skeniranja i kaširanja u (velikom formatu). Raster za preslagivanje kolorita odredio je rez, da ne kažem nož – in situ, u grafičkoj radionici. Ondje je u vertikalama s nakupljenim odjecima boja, Pliskovac birao nijanse i konstruirao „Kišu“. Predvidiva i nepredvidiva, konstruirana i intuirana slika u kombinatorici rezova i boja; akcenata primarnih boja i razlivenih nijansi podastrla je nevjerojatan, ipak odnekuda poznati kolorit Prisjetila sam se ovom prigodom osebujnog kolorita Vasilija Kandinskog, doduše sabranoga u drugačijoj kompoziciji koja nikada nije isklučivala prostor. Tako je nastao pojam „apstraktnog pejzaža“. Mislim da isto vrijedi za „konstruirane“ slike Zvonima Pliskovca bez obzira jesu li bliske grafizmu signalizacije kao njegove „Strelice“ ili „Balooni“, ili je istražujući mogućnost izlaska iz kadra doslovce ugrađivao vratašca u plohe objekata ili, kao danas, poetiku kiše umnožava na način slikarstva takozvane „lirske apstrakcije“. Sa „Kišom“ je Pliskovac otvorio stranice zagonetnih konstrukcija koje će nas podsjetiti na Vasilija Kandinskog, na rastere Pieta Mondriana („Kompozicije u ovalu“), na sofsticirane simbole Paula Kleea; a tek Herbert Delaunay i njegove „nevidljive“ mreže za hvatanje difuzne obojene svjetlosti… Tako i Pliskovac u mrežu (rezanih) vertikala, u linearni raster koji simbolizira kišu hvata začudne preljeve bojane svjetlosti. Tu je i nekoliko lijepih monokromnih radova, savršenih u kompozicijskome dojmu.. Izložbu je posvetio svom mentoru Radovanu Ivančeviću.
O dvostrukom životu
Kad se Zvonimir Plisikovac vratio u Rijeku s diplomom studija povijesti umjetnosti i arheologije (FF u Zagrebu), nije tek sudjelovao u promijenama riječke likovne, kulturološke scene, mijenjao je scenu sa svakom izložbom, istraživanjima na teme suvremene umjetnosti, sa svakim plakatom, nezaobilaznim uradcima u području primijenjene grafike, s antistripom… No strukom, uvijek vezan za Zagreb, kao konzervator u Regionalnom Zavodu za za zaštitu spomenika kulture, u Rijeci, Pliskovac je zapravo kreativno živio paralelne svjetove. Danas, u fokusu aktualne izložbe „Kiša“ valja naglasiti – ostvario je veliki broj izložbi istražujući povijesno polje geometrijske apstrakcije. Osoba, auktor / kreator Zvonimir Pliskovac je ponavljam, povjesničar umjetnosti ali nije se trudio biti „likovni kritičari“, pisati o likovnim umjetnostima. On je crtao, slikao, projektirao, poigravao se obrascima iz povijesti umjetnosti, izlagao…
Ovaj sam tekst započela promatrajući Pliskovčevu “Kišu“, pretražujući podatke o njegovim izložbama kojima sam uglavnom nazočila, o nekima i pisala, da bih se zaustavila na zaključcima Jamesa Elkinsa, vodećeg teoretičara vizualnih i likovnih umjetnosti danas… u II mileniju. Elkins govori o „likovnoj kritici koja se masovno proizvodi i masovno ignorira“ i to me potaknulo razmisliti o povjesničaru umjetnosti i njegovom alter egu, umjetniku; o tumaču likovnih fenomena i kreativcu koji ne piše nego projektira, slika i riše… (Kako je Zvonimir Pliskovac bio zaposlen u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture gdje je godinama djelovao u statusu konzervatora morao je i pisati. Iz toga razdoblja pamtim jedno, izimno, nadasve vrijedno iskustvo 1994.- 98. kad smo se našli u prosudbenoj komisiji za izbor novih vitraila u Riječkoj prvostolnici Sv.Vida…)
Rijeka, riječka likovna, književna, kulturološka scena koja je nekim čudom povremeno prepuštena nemuštim tumačenjima demijurga iz „centra“ (?!) živi u sjajnim osobnostima svojih umjetnika. Dolazilo se ovdje procjenjivati što je to vrijedno nacionalne i europske razine i nije se išlo puno dalje od Karoline… Profesionlni posjetitelji, poslanici, odlazili su zbunjeni energijom Grada, koja poništava onu čuvenu sintagmu o „gradu bez identiteta“… Rijeka je blistala i blista u uradcima i kontinuitetu djelovanja svojih umjetnika bilo da su bili đaci Pedagoškoga fakulteta u Rijeci, Akademije di Belle Arti u Veneciji, Likovne akademije u Ljubljani, ALU u Zagrebu, ili samouki…Vrijedilo bi studiju o riječkoj sceni proširiti na predhodna razdoblja: likovnost, književnost, teatar; na razdoblja sa živim prinosima talijanske kulturološke scene s povijesnim avangardama, potom na domicilni prostor pravaša Eugena Kumičića, Erazma Barčića, Frana Supila… Netko će kazati kakve to veze ima sa Zvonimirom Pliskovcem. Ima i imati će. Ima u povijesti suvremene umjetnosti, ima u prepoznavanju zanimljivih kontiuiteta i diskontinuiteta europskih kultroloških fenomena Rijeke, prostora određenog na maloj, „dvojbenoj“ matrici Srednje Europe koja izlazi na more… (kulturolozi naime tvrde da Srednja Europa nema izlaz na more)… ima, u pejzažno prelijepom porostoru s mikroklimom zapisanom u identitetu Grada koji teče… s KIŠOM…
Lilijana Domić
*„Život umjetnosti“, Radovan Ivančević „Tri etude o Pliskovcu“ 29/30 – 1980.