U organizaciji Hrvatskog društva likovnh umjetnika – Rijeka, u utorak, 4. lipnja 2024. u 20 sati, u Galeriji “Juraj Klović” bit će otvorena samostalna izložba Želimira Hladnika pod nazivom “Samo vrijeme zna – a i ja”.
Izložba će se moći podsjetiti do 18. lipnja u radno vrijeme Galerije, od ponedjeljka do petka od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati.
Ervin Dubrović
ŠTO ZNA VRIJEME, A ŠTO HLADNIK?
Najnovijoj je izložbi Želimir Hladnik dao neobičan naslov: Samo vrijeme zna – a i ja.
Iako mnogi umjetnici već nekoliko desetljeća odbijaju specijalističku i zanatsku podjelu na one koji u ruci drže dlijeto i na one koji koriste kist, jer najčešće kipari više ne rade dlijetom, a slikari ne slikaju kistom, Hladnika smo prvenstveno doživljavali kao kipara. Istina, svojedobno je radio i crteže, no oni raniji su također zadržali kiparsku materijalnost i voluminoznost.
Ovoga puta izlaže skulpture i slike. Skulpture bi bolje bilo nazvati objektima, a slike koje u ovom slučaju pretežu količinom i koloritom, uglavnom imaju svoju dvostruku materijalnost – i kiparsku, voluminoznu podlogu i slikarsku pikturalnost.
Kako je došlo do ovoga zaokreta teško je reći. Ni sam Hladnik ne trudi se racionalizirati proces koji je doveo do promjene. Ma koliko bio ozbiljan i strog u svom stavu prema stvaralaštvu, koje po njemu ima i kreativnu i etičku dimenziju, takva pitanja nisu u prvom planu. Za njega je stvaralaštvo širok pojam, ne dijeli se strogo po mediju i metieru, nego se umjetnost treba odijeliti od neumjetnosti, kreativnost od nekreativnosti.
Hladnikove izjave i njegovi stavovi u bitnome objašnjavaju i njegov umjetnički pristup: „Umjetnik je nositelj vlastitih hermetičkih tajni i dilema“ … „Umjetnik ima odgovornost u mijenjanju i proširenju granica i treba se boriti protiv kanona“… „On razmišlja i temporalno i egzistencijalno, a umjetničko je stvaralaštvo „procesualnost“.
Umjetnički čin on doživljava kao bijeg od samoga sebe – onoga prijašnjega sebe od kojega se sadašnji Hladnik naprosto mora razlikovati sve dok je kreativan i sve dok je ono što radi – umjetnost.
„Izgleda da sam najautentičniji kad sam različit!“ – Ustvrđuje. Poziva se i na Picassa: „U umjetnosti možeš sve! Sve dok to ne ponavljaš.“
Zato Hladnik spontano i ustrajno radi, koristi razne materijale, najčešće obične, koji služe svakodnevnim trivijalnim potrebama. Koristi sve što mu se nađe pri ruci, razne daske, kartone, ljepenke, limene ploče, papire, pigmente, ljepila, autolakove, flomastere, olovke…., Njegova ustrajna energija manifestira se u pretvorbi neumjetničkih elemenata i komponenti u raznovrsne umjetničke produkte, kipove, objekte, reljefe, crteže i slike. Njegove slike i objekti su nespektakularni, primarni i nerealistični, radi se uvijek o jednostavnim oblicima i njihovom uzajamnom odnosu, a ne o pričama i prizorima.
Temporalnost se, pak, očituje u neprestanoj mijeni koja se neminovno odvija protokom vremena. A egzistencija, njegova ljudska i umjetnička, obilježena je prvenstveno kreativnom gipkošću i traganjem za umjetnošću.
Želimir Hladnik rođen je u Zagrebu 1957. Diplomirao je na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, na Odjelu za likovni odgoj i likovne umjetnosti kod prof. Radmile Matejčić, uz izborni kolegij Kiparstvo kod prof. Josipa Diminića. Financijskom potporom Otvorenog instituta Hrvatska upisuje poslijediplomski specijalistički studij kiparstva kod prof. Dušana Tršara na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje Sveučilišta u Ljubljani te magistrira 2001. i dobiva titulu magistra umjetnosti. Predavao je kolegije Kiparstva na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci do umirovljenja 2022. Surađivao je niz godina kao mentor u Međunarodnoj studentskoj kiparskoj školi Montraker u Vrsaru. Dobitnik je više nagrada i priznanja za svoj rad. Od 1982. izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te izradio skulpture u javnom prostoru (Fužine, Vrsar, Sv. Kuzam, Rab). Član je HDLU Rijeka.