Killing Dream

E,
sad karakter i sadržaj sna se već, evo, ponavlja nekih gotovo pola godine i
bome, pri buđenju se ne osjećam nimalo okrijepljenim, jok. Nije ugodno, no, to
ste shvatili.

Ideja,
zamisao o jednoj stvari koja me prati, potajno u snovima (na javi sam nekim
čudom u potpunosti pošteđen težine postojanja, mogu lako ignorirati tu bubu
koja me svrdla do sušte istine) je tempirana bomba. Svakim danom sve dublje me
uvlači u glib. Riječ je o uvezenoj iz vanjskog konteksta, nazvat ću je
eufemizmom, nepodopštini izmanipuliranoj do ekstremnih dimenzija od strane mog
vlastitog mozga.

Kako
li samo tamo, dok gledam događaje koji se odvijaju pred mojim očima, uspijevam
ostati nevidljivim? Trudim se izaći, dakako, iz te sjene. Pa nametljivim se
doživljavam i u stvarnosti, kako ne bih onda i u svom snu postigao mjesto važnog?! Dok pratim ekstatičnu scenu, ne
odolijevam uzvišenom uzbuđenju koje me tjera u očaj, i čini se kao da posežem
za fotoaparatom ne bih li ovjekovječio vlastitu nematerijalizaciju. Umjesto da
povraćam (regularna reakcija na stres), počinjem urlati, udarati, nalazim iz
tko zna kojih unutarnjih džepova oružje ne bih li dekapitirao aktere koji me
čine anksioznim, i dovraga, agresivnim. Želim se uputiti prema točki s koje
nema natrag!

Ali,
sranje kroz gusto granje. Tu se obično probudim, a nekakva pravda kojoj sam ja
odredio da se ima s blagoslovom izvršiti se iznova odgađa.

Iskustvo
nelagode se nastavlja, akumulira, osjećaj sputanosti se uvećava.

Ne
želim sebe precijeniti i reći kako su moja vlastita nedjela snažnija i moćnija
od ovog što sanjam. A što se, dakako, u nekom drugom sličnom obliku i dogodilo,
da. Pa nisam skroz psihopat. Tek djelomični.

Promeškoljim
se u krevetu, skužim kako mi tijelo kuha od nepodnošljive navale vreline koja
me obuzela, pokušam doći do fizikom propisane količine zraka ne bih li se
održao živim, želim neprimjetno ovladati tijelom, smiriti bubnjanje budalastog
mišića  koji nas održava nemrtvim.

Ustajem,
šećem po stanu, točim vodu u čašu, ali je ne pijem, tek mi se dopada šum koji
proizvodi špina u sudaru s praznom, polu-pa-odmah-potom-i-punom posudicom te
prozirne tekućine. Utješno, ali vrlo kratko zadovoljstvo. Uzimam daljinski u
ruke, proučavam ga u mraku, ne vidim ništa, što situaciju čini dodatno
komičnom. A, da, u tim noćnim pohodima ne palim svijetlo. Ono mi pojačava
nervozu, održava san još vibrantnim i nepopustljivim u prikazu nedavne
prošlosti koju tumačim na svoj način. Dok se trudim spavati.

Barem
je zima pa nema insekata koji bi dodatno zagorčali to mjesečarenje koje aktivno
provodim u posljednje vrijeme. Posežem za križaljkom, oslanjajući se ne
žućkastu svjetlost koja dolazi s ceste, ali neke spektakularnije rezultate,
osim moje sve skromnije oftalmološke sposobnosti onemogućuje i potpuno odsuće
da ne rečem i nedostatak mozga u takvim trenutcima, ne postižem pa uglavnom
popunjavam one kvadratiće u kojima se traže tek inicijali celebritija ili
kratice poput ‘RELAXING MOMENT’  (upišete RMT iz bohtepitajkojihrazloga) ili
one astronomske, ukoliko ste kojim slučajem doma neoprezno ostavili na
frižideru Vodič kroz galaksiju a baš
sada tražite zviježđe Orion, onda valja imati na umu da će vas samo i
isključivo putokaz ORI uputiti na
traženu lokaciju. Vrlo se brzo ostavim ćorava (nikada jasnije nisam shvatio
smisao te sintagme) posla pa se premjestim na kauč sa ciljem uspavljivanja. ΏMMMM… ΏMMMM…
ΏMMMM… ali, dovraga s tim
autohipnotiziranjem kad nema efekta. A ni strpljenja, ako ćemo pravo.

Kako
sebe zamisliti da sam, evo naprimjer, na obali kakvog egzotičnog otočića nasred
Tihog oceana kojeg je čudom nekim upravo zaobišao sverazarajući uragan, nazovimo
ga kao hommage Woodyju, Harry, u ruci
mi čaša na konus iz koje viri suncobrančić na čijem je dnu izbodena maslina,
cvikeri (šminkerski, dakako, rejban oni retro koji mi u stvarnom životu stoje
ko budali nakrivljeni šešir a tu, pod stablom palme baš ko Džejmsu Dinu jebeno
kulerski i neodoljivo) na nosu, a iz usta se dimi cigara s aromom vanilije,
kad, samo koji trenutak kasnije, se moram vratiti u horizontalni položaj i
hiniti uspavanost ili isijavati srećom?!

Ali
hej! Ča mi drugo preostaje? Idem se ponovno zakamuflirati u nevidljivost, tu na
desnoj strani kreveta, pričekat adaptaciju na stanje i pokušat zaspati bez
posebnih dodataka.

Snovi
su kao bičevi – pojavljuju se iz posve neočekivanih smjerova i udaraju točno
tamo gdje bi i mazohist želio da ga zamah i udarac zaobiđe. Jednostavno –
neizbježno poput sudbine, zar ne?