Počinje nova sezona u Art-kinu Croatia i to je dobra vijest. Poticajna je na različite načine. Mene, primjerice, potiče da se upitam – što je bilo prije Art-kina Croatia? Mislim, u njegovu prostoru? Odgovor je također dobar – tamo je bilo isto ono što i danas, dvorana kojom su carevale pokretne slike.
U Art-kinu kažu kako imaju deset godina. Uzmemo li u obzir prve filmske projekcije u toj dvorani, obljetnica postaje mnogo veća, ne drži se brojke 10 nego 90. Zašto baš 90 postat će zornije prisjetimo li se ranijih biografskih poglavlja dvorane.
Ona se pojavila na gradskom zemljovidu u sklopu aktivnosti riječkoga kapucinskog samostana početkom 20. stoljeća, kada je krenula inicijativa za izgradnju nove crkve na Trgu Žabica. Samostan je usporedno podigao u vlastitom dvorištu manju građevinu namijenjenu izdavačko-tiskarskim poslovima svoga zavoda Kuća dobre štampe. Po njenu je podizanju smjestio u objekt Tiskarski umjetnički zavod Miriam, organizacijsku jedinicu Kuće. Nakon pada Austro-Ugarske 1918. i priključivanja grada Italiji, Zavod Miriam je nestao, njegov prostor prenamijenjen je u dvoranu za predavanja i slično, a dvorana je dobila naziv Teatrino Cappuccini.
“Svjetlosne projekcije”
Kapucinsko kazalište bilo je otvorenih vrata sporadično, najčešće nedjeljom. Prema pisanju gradskoga
dnevnog tiska 20. listopada 1928., tu je održana konferencija posvećena temi Mučenici prva tri stoljeća Crkve, a pozornost privlači podatak kako je začinjena „svjetlosnim projekcijama“. Što su značile te „svjetlosne projekcije“ danas možemo samo nagađati, možda je bilo riječ o prikazivanju dijapozitiva, možda o kraćim filmovima, ali ih valja tumačiti uvodnom sekvencom za predstojeću kinematografsku biografiju dvorane.
Naziv Cine San Giorgio (Kino Sveti Juraj) za dvoranu se prvi put spominje u listu La Vedetta d’Italia 30. prosinca 1928. u najavi filma La Caverna dei cocodrilli (Pećina krokodila). To je prvi poznati film koji se prikazao u toj dvorani, a prikazao se 1. siječnja 1929. godine, u tom trenutku već i nazivom, dakle službeno kinematografskoj. Novinska je najava kratka i glasi: „U kinu S. Giorgio (Teatrino Cappuccini, Viale Mussolini br. 2) u utorak, 1. siječnja, prikazat će se ‘Pećina krokodila’, u 14.30 sati (za sve dječake i djevojčice s iskaznicom Kršćanskog nauka po cijeni od 20 centi, za sve muške i ženske članove Društva mladih katolika svih provincija po cijeni od 50 centi).“
Prema pisanju istoga dnevnog lista tijekom veljače i ožujka 1929. godine, u dvorani su uslijedile projekcije naslova: Ridolini esploratore / Ridolini e gli Indiani, Fiume olocausta, Dall’Italia all’Equatore, Il Pellegrino Wolf l’invincibille itd. Dio tih naslova obojen je političkom propagandom koja se posebno odnosi na grad u kojem su se prikazivali, što pokazuje primjer filma Fiume olocausta (Napaćena Rijeka).
Nije bez političke zanimljivosti ujedno podatak kako je, nedugo prije otvaranja Teatrina, na sušačkoj strani otvoren Jadran-Palace-Kino, što se dogodilo 22. prosinca 1926. godine, uz komentar sušačkoga tiska kako su „naši ljudi bili prisiljeni da se služe riječkim kinematografima, a to nije služilo na čast ni pojedincu, ni gradu“. Također “… kino za nas znači korak naprijed u pravcu što bržeg i potpunijeg emancipiranja od susjedne Rijeke, kojoj mi nismo krivi što je osudjena na propast.“ Prvi film u novom sušačkom kinu bio je Ben Hur, a pratila ga je glazbena podloga uživo u obliku „odlične kapele od 6 lica“.
S ove strane Rječine, takvim se mislima nisu dali zbuniti. Na neke filmove u San Giorgiu pozivalo se naročito katoličku djecu i mlade, primjerice na film Il piccolo saltimbanco. Slično je s naslovom La vita di Gesu, za kojega La Vedetta d’Italia objavljuje 14. ožujka sljedeći poziv: „U nedjelju, 17. ožujka u 17, bit će prikazan veličanstven film ‘Život Isusa’, odnosno rođenje, djetinjstvo, čudotvorstva, muke, smrt i Uskrsnuće Isusa Krista. Za Teatrino Cappuccini prava je dragocjenost raspolagati tim izvanrednim djelom, pa i samo na tri dana. Film je novo izdanje kuće Pathe Frere’s, jedinstveno ostvarenje koje ne treba zamjenjivati ni sa kojim drugim takve tematike. Predstavlja grandioznu povijesno-religijsku rekonstrukciju svetih mjesta te čudotvorstava Isusa Krista. Prekrasan film, sav u prirodnim bojama, dužine 3.000 metara, podijeljen u 5 činova i 37 prizora impresivne scenografije. Prikazivanje će se ponoviti ponedjeljak i utorak točno u 16 sati.“
Obnova kina
Važan korak u životopisu dvorane učinjen je 1937., kada je interijer u cijelosti preuređen, nedvojbeno zato što je za takvim zahvatom postojala ozbiljna potreba, pa je dvorana obnovljena u stilu novecenta. To nije bio jednostavan zadatak, pored ostalog zbog različitih vlasničkih statusa prostora koji je bio korišten za kinematografske aktivnosti. Zgrada kina bila je u vlasništvu samostana, osim njegova ulaznog dijela u uličnoj zgradi, koji je unajmljen. Obnova kina značila je i dogradnju, pa se ono proširilo u dvorište samostana, dvorana za prikazivanje mu je povišena, što je omogućilo izgradnju balkona, pod i zidovi obloženi su kamenom, strop dvorane dobio je akustičku podlogu. Sve je nadopunjeno vlastitim centralnim grijanjem i ventilacijom.
Jedna od posljedica rekonstrukcijskih zahvata bilo je povećanje broja gledateljskih mjesta u bogato opremljenoj i ugodnoj dvorani. Ona je tada postala prostor s 576 sjedećih mjesta u parteru i 122 na balkonu, dakle ukupno njih 698, čime je kino San Giorgio postalo druga najveća gradska dvorana za prikazivanje filmova, stajući uz bok Teatru Fenice.
Nakon više najava svečanog otvaranja novouređenog prostora u lokalnom tisku tijekom rujna, javnost je
dobila priliku upoznati se s novim izgledom na otvorenju 2. listopada 1937., pogledavši te večeri premijeru „kolosalnoga“ talijanskog filma Fratelli Castiglioni (Braća Castiglioni), potom, za završetak večeri, i američkog filma Al di la delle tenebre (S druge strane tame). Svečanom događaju bila je nazočna gradska društvena krema, uz brojnu širu publiku, barem onu koja se uspjela dokopati jedne od tri kategorije ulaznica. Kako se tom prigodom najavilo, programsko usmjerenje kinematografa vodit će posebno računa o vrednovanju nacionalne talijanske filmske industrije.
Od Ducea do crnokošuljaša
To je na neki način bilo politički razumljivo, taman da se ulica u kojoj se nalazilo u tom trenutku i nije nazivala onako kako se nazivala, a nazivala se Viale Camicie Nere. Evolucija uličnog nazivlja kretala se, dakle, od Ducea do crnokošuljaša, što nije bio pomak koji bi zahtijevao promjene u programskoj politici kina. Njegova vođenja prihvatila se Azienda Cinematografica San Giorgio (Kinematografsko poduzeće San Giorgio), u kojoj je direktorske dužnosti obavljao Giovanni Crast. Riječ je o osobi koja je 1920-ih radila kao tehničar u kinolaboratoriju što ga je na Mlaki vodio Giuseppe de Meischner. Laboratorij je dolaskom Italije u grad propao, ali se Crast radno snašao, postavši direktorom Aziende.
Pod njegovim vodstvom, kažu oglasi iz lista La Vedetta d’Italia, te su godine u dvorani prikazani filmovi: La stella di Brodway, Angeli della strada, Amo tutte le donne, Tutto per un bacio, La donna del mistero, Una notte a Pietroburgo, Capitan Blood, Lasciate ogni speranza, La grande amore di Beethoven i drugi. Pored igranih, istih se večeri počesto našlo mjesta za projekcije dokumentarne naravi, poput filmova o „trijumfalnom putovanju Ducea Njemačkom“ i sličnih.
Za razliku od Teatrina Cappuccini koji je bio na usluzi javnosti manje-više jednom tjedno, obnovljena kinodvorana primala je gledatelje skoro svakodnevno, što će potrajati sve do Drugog svjetskog rata. Poraće? Ono je u radu dvorane donijelo mnogo promjena, posebno na planu programske politike, ali o tomu nekom drugom zgodom.
Teatrino Cappuccini / Cine San Giorgio prekprekjučer, kino Beograd prekjučer, kino Croatia jučer, Art-kino Croatia danas. Što je u toj priči pred nama? Pa rekoh već, pred nama je početak nove prikazivačke sezone, neću biti bedast da ga propustim.
Podijeli na društvenim mrežama