Kolovoz u hladnjači

Prestankom rada sušačke
Ledane i Hladionice 1970. godine, Riječani nisu ostali ni bez pogona koji bi
proizvodio led, ni bez pogona koji bi hlađenjem čuvao namirnice. Ako se prvim
za svoje potrebe odlučila iste godine baviti novootvorena Ledana poduzeća Riba,
druga se vrstu poslova samo nastavilo obavljati u već postojećem Poduzeću za
konzerviranje prehrambenih artikala Hladnjača, koje je radilo na Brajdici. Bio
je to objekt u čijem je sastavu prvih poratnih godina funkcioniralo nekoliko
cjelina: četiri prostorne jedinice („ćelije“) za konzerviranje robe, jedinica
za hlađenje konzervirane robe, jedinica za smrzavanje, dvorana za preradu jaja,
te strojarska radionica za popravke. Hladnjača je imala dva kompresora, pri
čemu je veći služio za smrzavanje robe u svim jedinicama, a manji za održavanje
postignute niske temperature.  

Jesam li rekao jaja?
Da, čitatelju, dobro si pročitao, uistinu je riječ o njima. Glavne sezone za preradu
jaja bile su proljeće i jesen, kada su kokice žestokim radnim ritmom obavljale
što im je priroda dala obavljati. Jaja su 
dopremana željeznicom iz Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih dijelova tadašnje
države, a između dopremljenih sanduka s njima u Hladnjači se postavljao ventilator
koji je oduzimao vlagu što su je jaja primila tijekom prijevoza. Sušenje je trajalo
24 sata, potom su radnici Hladnjače dobili pune ruke posla: jaja se moralo
razbijati i razdvajati zdrave primjerke od onih koji to nisu. U zdravih
primjeraka odvajao se žumanjak od bjelanjka, žumanjci su završavali u miješalici,
filtrirali se i pretakali u kalupe za 4-5 kg žute mase, da bi se potom sve
slalo u zamrzivač na temperaturu od – 22 stupnja. Smrznuta masa prenosila se u
„ćeliju“ za konzerviranje, gdje je čekala da se prikupi količina za izvoz, što
je bila zadaća brodova-hladnjača. Bjelanjak? On se pretvarao u prah i slao put
tvornica za izradu bakelitnih predmeta. Svrhu bi našli i pokvareni primjerci
jaja, pogodni za razne industrijske namjene, npr. u izradi ljepila.

U sveopćem poratnom
napretku Hladnjača nije stajala po strani, prostorno se i organizacijski širila.
Pogled na nju 1955. govorio je kako je organizirana u deset „ćelija“ koje su
mogle ukupno primiti 25 vagona robe. Objekt je te godine dobio radničku kupaonicu,
garderobu i čekaonicu, zamijenjeno je 70 posto električnih instalacija,
izgrađene su dvije nove konstrukcije za dizalice na električni pogon, provedena
izolacija 80 posto vodova amonijaka, također zamijenjen krov na cijeloj zgradi Hladnjače.
Zahvati su pomogli da se godinu završi konzerviranjem 33.189.459 kg namirnica, među
kojima je više od pola bilo meso, u prvom redu svinjetina, 14.332.617 kg
(namijenjeno izvozu). Tomu valja pridodati mnogo peradi i kupinovog soka, a
ostalo se odnosilo na manje količine raznovrsnih namirnica. U konzerviranoj
robi je 300 tona bilo uvoz iz SAD-a (antibiotici, margarin, maslac i mast), dok
je 12 tona tranzitna roba iz Čehoslovačke i Mađarske. Osim konzerviranja,
Hladnjača je nudila zamrzavanje, pa je 1955. zamrznuto 2.769.038 kg
prehrambenih artikala.

Godina uspješna poput
te imala je i naličje. U navedenim brojkama nije bilo previše voća za Riječane,
otud prijedlozi da se Hladnjača, u suradnji s poduzećima Poljoplod i Istraplod,
koja su opskrbljivala stanovnike grada na Rječini, koristi za pohranjivanje
zimskog voća. Prijedlozi nisu pali na plodno tlo unatoč tomu što su usluge riječke
Hladnjače bile najjeftinije u zemlji. I novi uređaji za proizvodnju ribljeg
brašna stajali su besposleno zbog manjka sirovine.

Već neko vrijeme bilo
je odviše tiho i u dvorani za preradu jaja, što je bila „zasluga“ sanitarnih
inspektora, koji su smatrali da Hladnjačini uređaji za taj posao nisu sukladni s
higijensko-tehničkim propisima. Pogon za „tucanje jaja“ je zato ljeta 1956. obnovljen
suvremenim uređajima koji su omogućili dnevnu proizvodnju 2.000 kg tzv. jajnog
melanža, dobivenog od 40 tisuća jaja. Valjalo se toga napregledavati
lampiranjem (tada korišten izraz, dolazi od uporabe svjetiljke), pa za
stolovima narazbijati… Bio je to posao 45 novozaposlenih radnica, čijih je
ruku plod, dakle smjesa razbijenih jaja, tri dana smrzavan u limenim kantama. Prva
pošiljka u izvoz zabilježena je rujna 1956., riječ je o 15 tona jaja poduzeća
Kozara iz Bosanske Dubice za Italiju. Riječki jajni pogon bio je prvi te vrste
u državi. Korist od investicije imala su i domaća poduzeća koja su izvozila
jaja, s obzirom da je njihov prijevoz uvijek riskantan zbog lake kvarljivosti.
Osim njih, najveći korisnik Hladnjače bilo je riječko Ugostiteljsko-slastičarsko
poduzeće. Jasno je i zašto: naručivalo je stotine tisuća smrznutih jaja ljeti,
kada im cijena nije ni pola zimske. Godine 1955. istucalo se 80 tona, a 1956.
godine 1.500 tona jaja, pa se dnevno zaleđivalo po 80 tisuća jaja.

Ali, dosta o jajima, poštovani
čitatelju. Znam da te zanimaju, ali ovo nije tekst posvećen njima, nego ledenim
ljetnim temperaturama…

Riječka podružnica
poduzeća Riba dio je svojih potreba te vrste rješavala pokretnim hladnjačama. Primjerice,
godine 1947. u njenim su se rukama našle  četiri velike maone-hladnjače za pohranjivanje
viška svježe ribe. Plovila su stigla u ruke poduzeća zahvaljujući donaciji
UNRRA-e, a prije upotrebe su u domaćim brodogradilištima preuređena. Jedna
maona-hladnjača pokrivala je područje Crne Gore, dvije Dalmacije, te jedna područje
Istre i Hrvatskog primorja. Maona MH-2 bila je čest gost riječke luke, gdje je
privlačila pozornost izgledom. Mogla je primiti 20 vagona ulova, što je
količina kojom se dalo duže vrijeme pomirivati potrebe ovdašnjih tvornica
ribljih konzervi. Njome su upravljala četiri člana posade, kojima se u vrijeme
ukrcavanja i iskrcavanja pridruživalo po nekoliko nadničara. Maona MH-2 je
radila tako da bi otplovila na neko birano mjesto, npr. prema Osoru, gdje bi se
usidrila kao privremeno skladište za dopremu ulova creskih i lošinjskih ribara.

Pokretne hladnjače nisu
funkcionirale samo na moru, bilo ih je i na kopnu. Potvrđuje to primjer iz lipnja
1956., kada je riječkom poduzeću Riba export-import predano na korištenje još
jedno strano donirano vozilo, kamion-hladnjača Ford. Lipnja te godine u riječku
je luku stiglo iz Londona brodom Rijeka još 14 takvih kamiona-hladnjača, za
potrebe gradova u unutrašnjosti zemlje.

Izložba tehničkih
uređaja u riječkoj Trgovinskoj komori 1957. pokazala se poticajom da se krajem
godine dopremi iz Italije 25 velikih tzv. pult-hladnjaka za potrebe Riječkog i
Pulskog kotara, te za potrebe dalmatinskih trgovačkih poduzeća. Hladnjaci su
bili neophodni za čuvanje lako kvarljivih namirnica u prodavaonicama. To nije
bila prva riječka inicijativa te vrste. Prethodno je poduzeće Opskrba nabavilo
pult-hladnjake za svoje non-stop radnje na Brajdi i pored Beogradskog (danas
Jelalčićevog) trga, a poduzeće Prehrana nabavilo je osam manjih hladnjaka za svoje
prodavaonice u raznim dijelovima grada. Riječka Tržnica nije gubila priključak,
pa je 1958. pustila u rad automatske uređaje za hlađenje u drugom paviljonu,
gdje se meso i mliječne proizvode prodavalo u 16 kabina kojima se niska
temperatura održavala zahvaljujući impregniranju plutom i hlađenju ledom. Sve
se kabine povezalo cijevi kojom je protjecao rastopljeni kalijev klorid i omogućavao
temperaturu od -13 stupnjeva.

Poštovani čitatelju, je
li ti nakon ovih hladnih redaka i dalje kolovoški vruće? Ako jest, razmisli
gdje se danas u Rijeci nalazi hladnjača ili hladnjače, pa put pod noge. Pozoveš
li me s tobom, ne čini to dvaput − teorija o učinkovitom utjecaju
ledene mašte na vruću stvarnost mogla bi mi se početi topiti…