Naravno, ostavljajući po strani pripovijest o ilirskoj i rimskoj Tarsatici, naselju koje je nestalo 799. godine u osvetničkom pohodu franačke vojske zbog ubojstva franačkog vojvode Erika. A naselje je spaljeno tako temeljito da je potom uz Rječinu nekoliko stoljeća zavladao potpuni muk. Sve dok se o koncu nisu pojavili novi stanovnici koji su na istomu mjestu krenuli živjeti neke podjednako nove, svoje živote, bez spona s jučerašnjim stanovnicima i događanjima, njima zapravo nepoznatim.
Mnogi će u odgovoru na uvodno pitanje povući za rukav godinu 1282. i zapis odluke mletačkoga Velikog vijeća da se otpremi jedna lađa koja će „sprečavati dovoz prehrambenih proizvoda u Rijeku i Senj“ („pro custodia victualium, que portantur ad Flumen et Segnam“). To bi značilo kako se grad isprva pojavio u izvorima pod latinskim nazivom Flumen. Njemu će se potom početi pridruživati naziv sveca za kojega kršćani kažu da je zaštitnik grada, ma što to značilo.
Sankt Veit am Pflawm, Flumen, Fiume…
U izvorima na njemačkom jeziku iz nešto kasnijih stoljeća, iz 14. i 15., naselje na Rječini naziva se Sankt Veit am Pflawm. Izvori pisani talijanskim jezikom koriste prijevod latinskog naziva Flumen, što će reći Fiume. Usporedno se u zapisima koristiti hrvatski, točnije čakavski izraz Ričanin, odnosno stanovnik grada Rike, kako to svjedoči isprava kneza Martina Frankopana pisana glagoljicom 1458. godine, a govori kako je neki Jurša Ričanin kupio od Ivana Ježića mlin pod Trsatom.
No, postoji i stariji, štoviše dosad najstariji poznati pisani izvor koji spominje naziv grada na Rječini. Riječki povjesničar Danilo Klen pročitao ga je u jednoj latinskoj ispravi što se nalazi u zbirci pergamena nadbiskupskog arhiva u Ravenni, nastaloj između 1230. i 1233. godine. Isprava je prema svojoj sadržajnoj naravi žalba na presudu pulskih sudaca, a žalbe su Puljani u tih nekoliko godina slali na rješavanje ravenskom nadbiskupu. Činili su u namjeri da barem u tom pogledu izbjegnu nadležnost Mlečana, odnosno da u odnosu na njih sačuvaju kakvu-takvu gradsku autonomiju.
U izvorima na njemačkom jeziku iz nešto kasnijih stoljeća, iz 14. i 15., naselje na Rječini naziva se Sankt Veit am Pflawm.
Ona im nije potrajala, nestala je već 1233. godine, ali to je tema za neku drugu pripovijest. U pergameni koja nas zanima pulski podestat, što će reći gradski načelnik, moli ravenskog nadbiskupa Tederika da ispita i riješi spor u čijem je središtu jedan prodani vinograd. Riječ je o tomu da se neki Warient žali protiv presude suca Andrije izrečene u korist Henrika i njegove braće. Sudac je saslušao iskaze svjedoka i utvrdio kako kupoprodajni ugovor kojim je Petar Dente, brat Henrikov, prodao sporni vinograd Dominiku „de richa“, Warientovu ocu – ne vrijedi. Posljedično, Warient ga mora vratiti.
Warient je očekivano nezadovoljan takvom presudom i žali se na nju, pogotovo što drži vinograd u svojim rukama već osam godina i za to plaća poreze. Ne čini to na svoju ruku već zato što je Petar Dente doista prodao vinograd Dominiku „de richa“, odnosno zato što je za vinograd uredno plaćeno. A i Warient spominje svoje svjedoke, koji mogu potvrditi da je kupovina obavljena pred njima.
Što je na sve to kazao ravenski nadbiskup, je li se i on suočio sa svjedocima dviju strana, nepoznato je. No, njegova nas odluka u konačnici previše i ne zanima, mi s upitnim vinogradom nemamo ništa. Tko zna postoji li uopće danas ili je na njemu u međuvremenu nikla npr. kakva hotelska zgradurina.
Drukčije je, međutim, s onim dijelovima žalbe koji spominju ime Dominika „de richa“, a takvih je dijelova u tekstu žalbe pet. I sudac Andrija i svjedoci u svojim iskazima nazivaju Warientova oca „Dominicus de richa“, on im je poznat upravo pod tim nazivom. A to su za nas važni trenuci zapisa. Došljacima u neki kraj u to se doba uobičajilo pridavati uz osobno ime naziv mjesta ili kraja odakle su došli, radi točnijeg određenja.
Što bi radio jedan Ričanin u to doba na pulskom području, zašto bi se doselio? Njegovo pojavljivanje u tom kraju nije ni po čemu iznimka. Dokumenti o Puli iz tog i prethodnih vremena često spominju slavenski živalj koji se nastanjivao u gradu ili pored njega, povećavajući na taj način broj pulskih stanovnika. Da su Slaveni, može se zaključiti prema njihovim imenima i opisnom dodatku s nazivom mjesta iz kojega su došli. Koliko ih je bilo upravo iz Rijeke i kojim su sve povodima, odnosno razlozima stizali, pitanja su što imaju svoju zanimljivost, ali je to zasebna tema koju za ovu prigodu nije otvarati.
De richa?
Što se tiče Dominika iz naše priče, on je u vrijeme suđenja pa i pisanja žalbe upućene nadbiskupu već bio pokojni, pa je nedvojbeno naziv „de richa“ imao kao dodatak imenu i prije 1230. godine, dakle već na samom početku 13. stoljeća.
Silne pregledane i proučene isprave i ostali dokumenti iz toga vremena što se odnose na taj kraj ne spominju nigdje u Istri mjesto koje bi se nazivalo „richa“. Zbog toga „richa“ zabilježena u žalbi može biti samo ona Rika koju poznajemo iz kasnijih drugih povijesnih dokumenata, a danas je nečakavski nazivamo Rijekom.
(Foto: Goran Grudić)
Podijeli na društvenim mrežama