Kolumna “Paviljon Ri” o sudbini kamenih erti Baračeve vile na Mlaki

To nisu učinili čak ni oni koji su prije 90 godina srušili vilu u kojoj je živio Milutin Barač, veliki riječki gospodarstvenik i domoljub. A srušili su je u doba fašističke vlasti, nakon što su Barača istjerali iz grada, u valu istjerivanja svih koji se nisu uklapali u projekt jednonacionalne Rijeke, što je uključilo i Hrvate. Posebno one istaknute, poput Barača.

Što nisu učinili? Riječ je o kamenim ertama, ukrasnim nosačima za vrata i prozore, skinutim s vile u kojoj je Barač živio četiri desetljeća kao tehnički direktor Rafinerije nafte Rijeka. Vila je izgrađena u krugu rafinerijskog pogona na Mlaki upravo za Barača i prema njegovim uputama. Danas, godine 2020., ostacima Baračeve vile prijeti uništenje zbog izgradnje prometnica u okviru plana da gradsko središte postane tribina za promatranje aktivnosti na svježe izgrađenim betonskim ledinama teretne luke.

Pisma iz Beča

Barač je dao naputke kakva zgrada treba biti pišući iz Beča, gdje je radio u vodećoj austrijskoj rafineriji prije svoga dolaska u Rijeku. Za njegov dolazak na Kvarner može se zahvaliti natječaju za tehničkog direktora što ga je raspisala Rafinerija kamenog ulja d.d. iz Budimpešte. Dioničko društvo je kanilo podići u Rijeci svoju prvu rafineriju, Barač se javio na natječaj i bio primljen. Izgradnja pogona na Mlaki krenula je dok je on još odrađivao posljednje obveze prema bečkom poslodavcu. Pogon se gradilo prema tehničkim uputama što ih je slao pismima, a slično se činilo u izgradnji njegove vile u krugu pogona.

U jednom od pisama poslanih u Rijeku početkom 1883. piše: „Prostor iza i između spremnika za vodu i petrolej u blizini ulice bio bi za direktorov stan najpovoljniji zbog toga što se otud može dobro nadgledati cijela tvornica, luka i istovar.“ Barač stiže u grad s obitelji 20. svibnja iste godine. Zdanje u koje će se useliti čekalo ga je na lokaciji između Via Serpentine (danas Zvonimirova ulica) na sjevernoj strani i željezničke pruge koja je presijecala pogon na južnoj strani. Ispred vile prostirala se lijepa terasa s koje se širio pogled na rafinerijski pogon, pa ga je Barač doista mogao vizualno nadzirati 24 sata na dan. Zgrada je bila reprezentativan historicistički stambeni objekt, s prizemljem i katom, do čijeg ulaza vode s ceste kratke stepenice, također put za kočije. Barač se tu nastanio sa suprugom te dvjema kćerima, uskoro im se rođenjem pridružila i treća. U zelenom pojasu pored vile postavo je nekoliko redova pčelinjih košnica, kojima će se predano baviti u slobodno vrijeme.

Protjerivanja iz Rijeke

Koliko ga je bilo, teško je reći. Barač se u Rijeci prihvatio vođenja kapacitetom najveće europske rafinerije nafte (Rijeka je to bila od 1883. pa sljedećih desetak godina). Štoviše, rafinerije koja je otvorena kao prvi europski pogon za industrijsku preradu nafte (prethodno se naftu prerađivalo u malim, manufakturnim pogonima). Tragom potreba Dioničkog društva koje se vlasnički širilo, Barač je u jednom trenutku postao zajednički tehnički direktor čak pet rafinerija na tlu današnjih pet europskih država.

Ništa mu to neće značiti kada se u gradu nakon Prvog svjetskog rata uspostavi vlast talijanskih fašista. Dapače, sve to postat će mu dodatna otežavajuća okolnost.

Barač je iz Rijeke protjerivan tri puta. Ako se prvi put, 1920. godine, žalbama i intervencijama nekako uspio izboriti za ostanak, 1921. bio je prisiljen napustiti grad. Ponovnim intervencijama polazi mu za rukom vratiti se u Rijeku. Konačna naredba o protjerivanju uručena mu je siječnja 1922. i nakon nje ništa se nije dalo učiniti da se spriječi neumitan tijek sudbine.

Nestajanje vile odlukom Rafinerijinog poslodavstva

Što se dogodilo s vilom? Ona je početkom 1930-ih postala jedan od objekata koji su, prema odluci novoga Rafinerijinog poslovodstva, morali platiti cijenu širenja tehnoloških i skladišnih mišića pogona. U postupno naraslom urbanom okruženju, pogon se borio za prostor, pa se unutar Rafinerijina kruga uklanjalo sve što za radni proces nije bilo neophodno.

Ako je lokacija Baračeve vile na Mlaki točka koja treba dobiti neku novu, drukčiju namjenu, je li previše očekivati da se kamene erte što svjedoče o ovdašnjem životu i radu europski važne povijesne osobe barem preuzmu s lokacije i adekvatno pohrane?

Zemljište na kojemu se uzdizala Baračeva vila nije ostalo netaknuto, ma koliko se činilo izdvojeno. Lijep stambeni objekt prvog direktora Rafinerije podlegao je krutoj poslovnoj logici, prepuštajući mjesto ogoljenom industrijskom krajoliku.

Jedan od Rafinerijinih nacrta s konca 1931. posebno je zanimljiv. Na njemu su istodobno ucrtani i tlocrt vile, u tom trenutku postojeće, i tlocrt cilindričnoga naftnog spremnika koji se planiralo podići na njezinu mjestu.

Na djelu je prijelazna faza u izgledu tog dijela Rafinerije i jasan znak sudbine što slijedi vili. Srušena je sredinom 1932. godine, a na njezinu mjestu niknuo je spremnik. Uključujući cijelu omanju zaravan na kojoj se dotad uzdizala vila, podignuta su četiri nova spremnika.

Kamene erte – svjedočanstvo jednog vremena

Pa ipak, čvrsti tragovi nekadašnje vile na Mlaki još uvijek su vidljivi današnjem oku. Na nestalu vilu i njezina važnog stanara ostali su podsjećati dio slikovitog stubišta od opeke koje je vodilo od vile do zaravni ispod nje. Na lokaciji je također sačuvano desetak erti skinutih s vile i odloženih pored spremnika, s vremenom zaraslih u grmlje. Kada se u doba Italije vilu rušilo, a otpadni građevinski materijal vjerojatno ugrađivalo u temelje novih spremnika, očito je netko razborit procijenio kako su obrađene kamene erte ipak nešto drugo, kako ih valja sačuvati, možda za neku buduću namjenu, pa ih je ostavio po strani. Na tomu mjestu, svomu izvornom mjestu, čekaju da ih se prepozna i namijeni im sudbinu koju zaslužuju, sada već skoro 90 godina.

Dolazeći iz austro-ugarskih vremena, preživjele su talijansku vlast, preživjele su jugoslavensku vlast, a upitno je hoće li hrvatsku. One su ovdašnje svjedočanstvo života i rada jednog od povijesno najvećih europskih naftaša, također jednog od istaknutih hrvatskih domoljuba, iz vremena kada je biti domoljub bilo mnogo teže nego danas, ali – koliko to hrvatskoj državi uistinu znači? Deklarativni odgovori se ne računaju.

Ako je lokacija Baračeve vile na Mlaki točka koja treba dobiti neku novu, drukčiju namjenu, je li previše očekivati da se kamene erte što svjedoče o ovdašnjem životu i radu europski važne povijesne osobe barem preuzmu s lokacije i adekvatno pohrane? Zašto na adekvatan način ne dokumentirati sačuvane stepenice prema terasi vile? Zašto i jednomu i drugomu ne naći mjesto u okviru kakva muzejsko-interpretacijskog postava posvećenoga gospodarskoj i kulturnoj baštini Rijeke, Kvarnera, Hrvatske?

Znamo već: tko hoće, nađe načina – tko neće, već mu iz rukava viri izgovor.