Komparativni izvori znanja

Smisao i važnost
toga dočarao bih nekom usporedbom sa religijskom kulturom. Da bi se bolje razumjela
jedna religija, dobro je poznavati i ostale (izvore religijske misli). Isti
princip možemo primijeniti u znanosti.

Širinom znanja
razvija se i kritičko razmišljanje, što je temelj aktivnog učenja. Ovaj problem
do sada je bio sagledavan sa stanovišta pedagoško-metodičkog pristupa, ali
nikada iz pozicije komparativne kritike izvornika.
U modernom školstvu znanost je bila i ostaje jedini izvor znanja, a zanemaruju
se drugi vjerodostojni izvori koji posjeduju iste spoznaje – poznate ljudskoj
civilizaciji tisućama godina ranije.

Danas
poznajemo dvije vrste takvih izvora. Metodološki ih (uvjetno rečeno) možemo
podijeliti na: drevne predaje (usmena znanja koja se prijenose) i neposredne uvide
(spoznajne zapise).

Znanost,
kao objektivno, sistematizirano i argumentirano znanje o zakonitostima,
činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima, naravno da nitko pametan
ne dovodi u pitanje. Ali podrška komparativnih izvora može donijeti samo
napredak. Ovu smjelu tvrdnju najbolje možemo potkrijepiti na način da posredstvom
teleskopskog oka zakoračimo duboko u svemir – gdje se objektivno znanje jasno
razdvaja od mitova.

Mitovi su,
naime, najčešća vrsta etikete koja „razumno ljudsko biće“ upozorava sa kojom
razinom ozbiljnosti treba prihvatiti drevne istine, poglavito one priče koje
govore o susretima naših predaka sa visokorazvijenim vanzemaljskim
civilizacijama. Jedna od najpoznatijih je ona koju čuvaju izabrani pripadnici Dogona – inicirani u znanja o vlastitom
porijeklu.

Dogoni su
zapadno-afričko pleme (država Mali) koje vjeruju da potječu sa zvijezde
Sirijusa, kao biološki potomci bića koja su došla iz svemira. Naravno da će se
svaki iole inteligentan stvor nasmijati kad tako nešto čuje, ali kada njihovi
čuvari znanja pred vas postave zvjezdanu kartu sa potpuno točnim podacima svoje
svemirske domovine, onda svaki smijeh brzo silazi sa lica. Problem je taj da
ova karta zaslužuje biti dijelom svakog astronomskog udžbenika, jer sadrži neke
preciznije zvjezdane podatke  od onih
kojima raspolaže NASA.

Nije li to
dovoljan razlog da učenike i studente, buduće astronome, upoznamo sa time, ne
bi li jednoga dana netko od njih uspio možda raspetljati ovaj zapanjujući
zvjezdani MIT.  Ako Dogoni znaju da postoji Sirijus B, o
kojemu ne bi trebali znati ništa, onda je glupo zanemariti njihovu tvrdnju da
postoji i Sirijus C – o kojemu još ne zna nitko.  

Takvih
primjera još uvijek živih drevnih predaja
je mnogo (spomenimo se samo australskih Aboridžina). O tome su napisane knjige,
ali samo rijetke od njih se nalaze na policama školskih biblioteka. No, idemo
dalje.

Slijedeći
izvor znanja koji NASU i njezine astronaute
baca u magareću klubu je vedska kozmologija.

Tu su
stvari još preciznije, puno temeljitije i daleko opširnije. A ono što još
dodatno intrigira je vrlo neobična, naprosto fantastična znanstvena metoda spoznaje.
Naime, vedski astronomi stjecali su svoje
znanje o svemiru direktnim uvidom u
stvarnost. Ono što su ostavili u nasljeđe današnjim znanstvenicima je samo opis
viđenoga u stanjima kozmičke svijesti.
  

Najzorniji
opis takvog iskustva opisao je Paramahansa Yogananda u svojoj knjizi
Autobiografija jednog yogija:

Sjaj koji je bujao u meni, počeo se
rasprostirati preko gradova, kontinenata, cijele zemlje, sunčevih i zvjezdanih sistema, prorijeđenih maglica i lebdećih
univerzuma. Cijeli svemir u blagom je sjaju svjetlucao u beskonačnosti mog bića,
kao grad koji se noću vidi izdaleka. Zasljepljujuće svjetlo iza oštro ocrtane
linije horizonta nekako je blijedjelo na najudaljenijim rubovima. Ondje sam
mogao vidjeti uvijek isti blagi sjaj. Bio je neopisivo nježan. Slike planeta
oblikovale su se od grubljeg svjetla.

Božanski zraci u svim su se smjerovima
izlijevali iz vječnog izvora stvarajući galaksije preobražene neopisivim
aurama. Vidio sam kako se stvaralačke zrake uvijek iznova zgušnjavaju u sazviježđa
da bi se opet rastopile u moru prozirnog plamena. Milijarde svjetova ritmički
su prelazile u taj prozirni sjaj, a zatim je vatra opet postajala nebeski svod.

Središte ognjenog neba spoznao sam kao
točku intuitivne percepcije u svom srcu. Iz te moje unutarnje jezgre sjaj se
širio prema svakom dijelu svemirske strukture.

Neki astrofizičari
misle da je ovdje riječ o dijagnozi. Ne
sporim da je moguće – ali volio bih da mi netko objasni kartu zviježđa  ( jedva vidljivog i današnjim teleskopima) proizašlu
iz ove vrste ludila.  Čemu skrivanje, izbjegavanje i zanemarivanje?