Kod nas je to, doduše, možda još i previše rano za očekivat.
Novinari su još uvijek više zaokupljeni istragama o pozadini događaja, a kardinala
Bozanića i cijeli hrvatski biskupski zbor ova vijest je zatekla u trenutku
duboke meditacije o četvrtom modulu zdravstvenog odgoja pa o tome još nisu
imali vremena razmišljat. No hajde da probamo sami.
Krenimo školski – najprije analitički pa onda sintetički:
Promatrajući historijsku ulogu Katoličke crkve (glede
njezine pastoralne misije ), njezin doprinos širenju i jačanju kršćanstva
potpuno je jednak doprinosu njegova zatiranja i slabljenja. Iza jednog i drugog
čina stoji isti (crkveni) pečat, razlika je samo u potpisu aktera – nositelja
uloga. Prvu skupinu predvodi Franjo
Asiški sa svojom ostalom duhovnom braćom i sestrama, a drugu (neka mi oprosti Grgur IX.) papa Lucije III. sa
svojom duhovnom braćom (u toj skupini svi
su muški). Riječ je, dakle, o dva sasvim različita lica ISTE Crkve koja se
međusobno hrvaju već najmanje tisuću i petsto godina – a prepoznat ćemo ih po njihovim djelima.
Iz ovog povijesnog poučka odmah treba jasno naglasiti
činjenicu da kriterij prepoznavanja nisu crkveni činovi, nego obična ljudska djela, tako da sama pozicija u
crkvenoj hijerarhiji nema nikakve veze sa svrstavanjem po skupinama – ali ima
značaj u odgoju i obrazovanju vjernika.
To znači da se vrhovni poglavar Crkve mora ponašati veoma
odgovorno, jer svaki njegov postupak vjernici pretvaraju u duhovni zaključak daleko
brže nego postupak nekog župnika ili časne sestre. A kada se to pomnoži sa 1,2 milijarde grešnih duša (prema katoličkom
nauku čovjek jest grešan), u slučaju nekog krivog koraka može nastati opći
religijski kolaps.
Kakav zaključak se, dakle, može izvući iz odluke Benedikta
XVI. da se odrekne Petrova prijestolja?
Vjernici katoličke crkve, na svu sreću, u velikoj većini vjeruju
svome papi, i svako njihovo razmišljanje o toj odluci praćeno je dozom razumijevanja i suosjećanja – osjećaja koji
svakog katolika čine pravim kršćaninom.
I eto nam odgovora na naše glavno pitanje. Nema dakle nikakvog
razloga za dizanjem bilo kakve panike, i papi Benediktu XVI. treba samo poželjeti
mirnu penziju, uz iskrene molitve da ostatak života provede u što boljem zdravlju.
Ima doduše i onih koji povjerovaše nekim pričama da su u
trenutku kada je izrekao obrazloženje svoje ostavke počeli pijetlovi kukurikat,
ali većina ipak ne vjeruje da bi Sveti Otac zatajio istinu.
No što bi se moglo dogoditi ako ljudi doista počnu sumnjat?
E, u tom slučaju
stvari bi se mogle poprilično zakomplicirat. Crkva bi tada mogla upasti
u veliku krizu, pogođena upravo onime za što je Benedikt XVI. u posljednje
vrijeme bio najviše zabrinut: napuštanjem vjernika.
Znam da bi to bio veliki udarac za Crkvu, i sasvim je
razumljivo da niti jednom papi to ne bi bilo drago…Ali može li i takav scenarij
uzdrmati temelje kršćanstva?
Razmišljam o tome, i sjetim se jedne, meni posebno drage slike
iz Novog zavjeta – one kada Isus na zdencu razgovara sa Samarijankom.
Na njezin spomen nekih vjerskih razlika o mjestu molitve i vjerskog obreda
između Samarijanaca i Židova (koji u to
vrijeme bijaše složni kao danas Srbi i Hrvati) on joj reče: “Vjeruj mi ženo, dolazi čas kada se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu… Dolazi
čas – i već je tu – kad će se pravi klanjaoci
klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh,
i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.”
Ne želim reći da je ovo upravo taj čas, ali jednoga dana
kada dođe ne treba se brinuti ni oko sudbine Rima.
Gdje je onda problem? Mislim da odgovor leži u nastavku
priče: U taj čas dođoše Njegovi učenici
(budući papa i ostali prvi biskupi) i oni, naravno, ništa ne razumješe o čemu On
govori, nego su se samo čudili što razgovara sa ženom.
Ne znam je li griješim, no sve mi se čini da ni njihovim današnjim
nasljednicima puno toga još uvijek nije
posve bistro.
Možda se baš zato Papa i sekira.
Podijeli na društvenim mrežama