Kozmička bajka Djece sunca

Zbog njihove
urođene (genetske) dobrote,  zovu ih i djeca
anđeli, djeca svjetla ili djeca sunca. No malo je poznato da ove sasvim
pristale metafore imaju i svoju lijepu kozmičku priču, s vrlo bajkovitim metafizičkim
prizorima, koja ih smješta u veoma posebnu skupinu ljudskih bića rođenih s
uzvišenom svrhom – ozdravljenja Zemljine aure (narušene negativnim energetskim
tokovima destruktivnih misli  koje
isijavamo u svemir mi – takozvani normalni). 

Svojom blagom
naravi, Down-ovci, slikovito rečeno, popravljaju ovu energetsku štetu, krpajući
svojim sjajnim bioplazmičkim poljem energijske pukotine na auri majke Zemlje.

Za razliku od
probuđenih (duhovnih tragalaca, meditanata, jogina, mistika…), oni to naravno
čine nesvjesno – njihova plemenita anđeoska misija odvija se spontano, samim
postojanjem.

Koliko u tome
ima istine, teško ćemo saznati. Zemljinu auru teško je promatrati, mjeriti i
pratiti.  Ali ono što znamo sigurno, je
to da njihov vedri anđeoski duh djeluje ljekovito na auru ljudi u njihovoj okolini.
A tu su stvari već daleko jasnije.

Energija
misli i osjećaja već odavno je od pjesničke metafore postala stvarna fizikalna
vrijednost koja se može laboratorijski promatrati i mjeriti – a nadasve i
osjetiti.

Dr. Dawid
Hawkins, poznati američki psihijatar, liječnik i znanstvenik, mapirao je vibracijsku
skalu ljudskih emocija (takozvanu skalu svjesnosti) u rasponu od 20 do 1000. U
svojoj dugogodišnjoj sveučilišnoj praksi poučavao je svoje studente da ljudi
koji vibriraju na energijskoj frekvenciji bezuvjetne ljubavi (500) i mira (600)
imaju veliki utjecaj na polje svjesnosti drugih ljudi i njihovo duhovno
prosvjetljenje. Jedna osoba koja vibrira na razini mira (600), tvrdio je
Hawkins, poništava utjecaj 10 milijuna ljudi koji vibriraju na razini nižoj od
200 (trenutna prosječna razina svjesnosti na zemlji je 207).

Stoga ne
treba čuditi da sva djeca rođena sa Down sindromom tijekom svog odrastanja donose
u svoj obiteljski dom jedan pozitivan duhovni i emocionalni preporod. Pri tome
posebno treba spomenuti njihov oplemenjujući emotivni utjecaj na braću i sestre
koji rastu uz njih.

Kao sportski
trener i nastavnik u metodičkim sportskim igraonicama imao sam prilike raditi s
jednim takvim djetetom. To iskustvo pamtim kao jedno od najljepših u svojoj
profesionalnoj karijeri i gotovo da nemam riječi s kojima bih ga mogao opisati.
U skoro dvije godine, koliko je trajalo naše druženje, izbrisao sam mnoge socijalne
predrasude o toj djeci koje sam do tada u svom neznanju nosio u svojoj glavi.
Vjerujući da postoje mnoge nepremostive prepreke u njihovoj potpunoj socijalnoj
integraciji, primio sam se ove zadaće s izvjesnim strahom, najviše se plašeći
reakcije ostale djece. No već poslije prvog sata bio sam zahvalan predsjednici
kluba što nije poslušala moje glupe stručno-pedagoške
opservacije kojima sam branio moj osobni razumni
stav da za djecu s Down sindromom nemamo odgovarajuću nastavnu skupinu. Za
mene je taj obrat bio veoma emotivan. Na kraju se desilo to da nam je svaki
izostanak tog djeteta sa treninga  (bila
je djevojčica) izgledao kao dan bez sunca – jer ova djeca to doista i jesu.  

Ovih dana imali smo prilike čuti mnogo
zanimljiv priča o njihovoj posebnosti. Zato ja vjerujem u njihovu kozmičku
bajku, i toplo se nadam da će jednoga dana naš zaostali obrazovni sustav pružiti
im šansu da je
pretvore u zbilju.