Kraj riječke dominacije

No prije svega, istine i
sportske korektnosti radi, valja spomenuti i da su Vukovarke posve zasluženo
došle do najvećeg sportskog uspjeha u nedugoj sportskoj povijesti kluba iz
grada heroja.

A ništa, ali baš ništa nije
upućivalo na takav rasplet. Istina do prvog tehničkog time outa u prvome setu
vodile su Vukovarke sa 8:6 i to nakon serije od četiri uzastopna poena. Riječanke
im nakon minute odmora uzvraćaju istom mjerom. Do 18:18 igralo se poen za poen,
a onda su stvar u svoje ruke uzele dvije mlade Istrijanke; Samanta Fabris i
Katerina Černjeka, djevojke o kojima će se još puno čuti. Nakon 23 minute
efektivne igre prvi je set bio „u kućici“ sa uvjerljivih 25:19. Igra nije bila
uopće loša i zaista nitko se nije nadao raspletu kakav je uslijedio. Posebno
stoga što su Riječanke do prvoga tehničkog time outa u drugoj dionici povele sa
8:3.

I onda je „netko ugasio
svjetlo“. Podsjetila je ova utakmica na završnicu vaterpolskog Kupa od prije
nekoliko dana. Vukovarke su svoga Igora Hinića pronašle u Ani Starčević, a ona
je „izbušila“ dojučerašnje suigračice.

„Sretna sam jer drugu godinu
zaredom osvajam Kup. Bila sam sretna i lani kada sam to uspjela s Rijekom, ali
sada sam još sretnija jer sam napokon proglašena i najboljom igračicom turnira
„ rekla je mlada Vinkovčanka koja se s Rijekom nije rastala u baš najboljem
tonu jer će putem arbitraže gotovo izvjesno naplatiti svoja potraživanja i
dovesti Rijeku na rub bankrota.

Dojam kojemu se ne mogu
oteti niti nakon prospavane noći je da su Riječanke zadržale Starčević u svojim
redovima, nastavile bi pobjednički niz, a ovako je zapravo u opisu ovoga finala
svoje mjesto morala naći i rečenica „recesija kao prokletstvo riječkoga
sporta“.

Da su osvojile trofej,
Riječanke bi od gradskih i županijskih vlasti bile nagrađene sa 125 tisuća, što
jest kap u moru u odnosu na sve zaostatke i otvorene stavke, ali ovako taj je
novac ostao tek želja i predstojeći im blagdani neće biti baš sretni.

Imale su Riječanke osim već
spomenutih 8:3 u drugoj dionici i 12:7, 13:9 i 15:11, a posljednje njihovo
vodstvo u tome dijelu igre bilo je 18:16. Ako se zna da je set završio 21:25
jasno je o kakvoj se crnoj seriji Riječanki radilo. Bile su posve nemoćne i
neinventivne u napadu. Njihove su napade Vukovarke lako čitale i još lakše
zaustavljale, a igra u obrani tjerala je istovremeno na smijeh i suze jer je
djelovala tragikomično. Bezidejnost i nezainteresiranost igračica
najtrofejnijeg riječkog trenera Igora Lovrinova vratila je Vukovarke u susret.
One su poklon prihvatile i na kraju slavile.

I treći set Riječanke su
otvorile vodstvom od 4:2 ponajviše zbog toga što je na početnom udarcu bila
najbolja serverica i blokerica turnira Samanta Fabris. Samo par minuta kasnije
na semaforu je svjetlilo 6:10 i postalo je jasno da je novo slavlje Riječanki
sve dalje. Istina najbolja tehničarka završnog turnira Bernarda Brčić sjajnim
je servisom smanjila zaostatak na 10:11. Igralo se u toj fazi susreta praktično
poen za poen a onda su Vukovarke još jednom bolje odreagirale i stigle na 17:21
što je Lovrinovu bio znak za minutu odmora, no niti nakon nje ništa se nije
promijenilo i set je sa 21:25 pripao Slavonkama.

Riječanke su bile svjesne da
nemaju više izbora i da moraju osvojiti četvrti set žele li nastaviti sanjati o
kupu. Kada se nešto mora onda to zna biti teško, ili teže nego kada se igra bez
imperativa. Preko Ane Starčević Vukovarke su otišle na 3:5 a kada je Rijeka
povezala četiri poena činilo se da bi mogli svjedočiti petomu setu. No, bila je
to jedna velika zabluda. Riječke odbojkašice posljednji su puta povele 9:8 a
onda su se raspale kao mjehur od sapunice. Vukovarke serijom 11:2 odlaze na
11:19 a do kraja mirno rutinirano privode priču kraju za konačnih 14:25 i
velikih 3:1 u setovima nakon sata i 46 minuta igre.

Iako poznat kao izuzetno
temperamentan čovjek, Igor Lovrinov bio je prilično smiren, jedino što je
oslikavalo nervozu bio je način na koji je žvakao žvakaću gumu. U svoj toj
pomalo i neočekivanoj smirenosti nakon susreta je rekao „Dogodilo nam se i
ovoga puta ono što nam se inače događa. Kada kola krenu nizbrdo mi se izgubimo
i ne znamo se vratiti jer na terenu nema igračice koja bi mogla biti vođa.
Moguće je i da smo podcijenili naše protivnice posebno nakon prvoga seta, ali
moje su igračice odigrale ukupno uzevši lošu utakmicu i nisu niti zaslužile
bolje od ovoga“ zaključio je Lovrinov i bio je posve u pravu. Osim već
spomenutih Fabris i Černjeke gotovo da i nema cura koje bi zaslužile pozitivnu
ocjenu za prikazano u finalu.

Umjesto kolektivne krivnje,
„mea culpa“ je odrecitirala riječka kapetanica Magda Maras: „Preuzimam najveći
dio krivnje za ovaj poraz jer sam odigrala loše. Polazim od sebe jer kao
kapetan moram voditi ekipu na terenu, a to ovoga puta nisam napravila. Ni blok
ni obrana, a niti napad nisu funkcionirali kako treba, a kada je tako, nema se
što tražiti i nikakve isprike nisu dovoljno dobre…„ rekla je Maras.

Istina je i ovo. Nije smak
svijeta jer Rijeka nije nastavila niz osvajanja trofeja, ali ono što treba
brinuti jest pristup bitnim utakmicama. Možda je ovo i dobro, jer očito dok se
ne dotakne dno nitko neće niti razmišljati o problemima, a njih u ženskom
odbojkaškom klubu Rijeka ima puna vreća.