Krepat ma ne molat, isplati se!!!!

Život pa tako i sport piše
zanimljive i uzbudljive priče. Sportaši se nikada ne bi trebali predavati i trebali
bi u svakom trenutku znati za što se bore. Vaterpolisti Primorja po tome su
receptu postupili u drugoj finalnoj utakmici protiv dubrovačkog Juga i dogodilo
se čudo. Jer kako drugačije nazvati situaciju u kojoj izabranici Zorana Roje i
Ivana Asića u posljednjih šest minuta susreta stižu minus od tri pogotka (od
6:9 do 9:9), a kada su pri rezultatu 10:10 Primorjašima ostale tri sekunde za
posljednji napad svi su sumnjali u korisnost minute odmora pozvane od riječkih
stratega. Pa ipak nije vaterpolo košarka da su tri sekunde ponekad duge kao
vječnost. Svi na tribinama bez obzira na navijačku opredijeljenost pomirili su
se sa gledanjem produžetaka. Iz riječkog kuta gledano srećom tako nisu mislili
na klupi i u bazenu igrači Primorja.

Daniel Varga uzeo je loptu
na sredini bazena i milimetarski pronašao na dva metra smještenog Frana
Paškvalina koji je dotaknuo i pospremio loptu iza Mirka Nižića i bazen je
proključao, a fešta se nastavila do kasno u noć. Glasnice i dlanovi nisu se
štedjeli. Jug je poražen prvi puta ove sezone, a ono što je još važnije
dokazano je da sreću treba provocirati. Jedanaest dana prije ovoga sretnog
kraja upravo je Fran Paškvalin smatran tragičarom jer mu je u posljednjem
napadu u Budimpešti ispala lopta koja je Riječane mogla odvesti na Final Four u
Rim. Bio je Paškva tada utučen, kao da su mu sve lađe potonule, no vjerovao je
u sebe, a vjerovali su i njegovi suigrači, posebno umjetnik u bazenu i izvan
njega koji se jednim potezom iskupio za prosječnu utakmicu protiv gospara. Što
tek reći o Denesu Vargi, kojega je očito „proljeće puknulo sto na sat“.

Najbolji strijelac Jadranske
lige nije niti sjena tih predstava, a protiv Juga već je polovinom druge
četvrtine ostavio momčad na cjedilu jer je zaradio isključenje s pravom
zamjene. Ispričao se upravi trenerima i suigračima i za očekivati je da u
srijedu u Dubrovniku bude među najboljima jer nije preko noći zaboravio igrati
vaterpolo. Ljubav je čudna stvar, a i on i brat na tom polju blistaju već duže
vrijeme. Sjajna su klapa Primorjaši to se vidi u svakom segmentu i baš zbog
toga rezultati nisu izostali.

VRIJEDI POGLEDATI TISUĆU
PUTA POSLJEDNJIH 30 SEKUNDI

Nogometaši Rijeke nisu izgubili
10 utakmica. Nisu poraženi niti u Zaprešiću. Opet je strijelac bio Antonini
Čulina. Opet igra nije bila brilijantna, ali kao što poput papagaja ponavlja
Elvis Scorija – Ne gubimo i ja sam zadovoljan. Sumnjam, iskreno sumnjam da
govori istinu, jednako kao što sumnjam u iskrenost i istinitost odgovora Zorana
Roje na pitanje što ste dogovorili u posljednjem time outu. Splićanin s
riječkom adresom odgovorio je kao iz topa – Upravo to!!!. Poznajem oba
spomenuta trenera dovoljno dugo i dobro da mogu ustvrditi da nisu bili posve
iskreni. No, to sada i nije previše bitno jer se rezultati pišu, a izvedbe
pamte. Rijeka u subotu završava sezonu za zaborav, nakon koje se najavljuju
brojni odlasci (Štrok, Lisjak, Baković, pa i trener Elvis Scoria) a niti jedan
dolazak. Znači li to da nas čeka još jedna sezona u kojem će se gledati ispod prosječni
nogomet. Nadam se da se varam i da su čuda ipak moguća.

Iako su rezultati glavno da
ne kažem presudno mjerilo u sportu nažalost i na dva primjera iz našega grada
morali smo ustvrditi drugačije. Odbojkašice Rijeke najuspješniji su sportski
kolektiv našeg grada posljednjih godina. U to nema sumnje i o tome rasprave
nisu niti dozvoljene. No, dozvoljena je rasprava na temu za što su se te cure
borile cijele sezone kada uprava kluba odbija nastup u izborenom
najkvalitetnijem natjecanju, Ligi prvakinja. Vječiti predsjednik riječkih
odbojkašica i tata i mama riječke odbojke Livio Tončinić lijepo je pojasnio
razloge za ovu nepopularnu odluku – Nastup u Ligi prvakinja stajao bi nas
najmanje 100.000 eura kojih nemamo, a gotovo jednako toliko treba nam za
pojačanja jer ne želimo na silu nastupiti u natjecanju u kojemu nismo
konkurentni i u kojemu ne bi osvojili niti set. Preiskusan je Tončinić da bi se
i trenutka sumnjalo u ispravnost njegove prosudbe. Pa ipak ne mogu se oteti
dojmu da ostaje neodgovoreno pitanje za što se bore te djevojke, ako na kraju
ne budu nagrađene izlaskom u Europu? Ista je stvar sa rukometašicama Zameta
koje trebaju odgovoriti na isto pitanje.

Ipak, za kraj riječ dvije o
„rožicama“, vaterpolisticama Primorja koje su nakon muških kolega na „starom
bazenu“ pobijedile splitsku Buru 7:6 nadoknadivši minus dva a pobjednički
pogodak i poravnanje u finalnoj seriji na 1:1 donijela je sedam sekundi prije
kraja Maja Kalauz. Može se slobodno zaključiti, bez obzira na konačni rasplet
finalnih srazova, da je Rijeka postala glavni grad hrvatskog vaterpola. Kada bi
se barem taj model mogao preslikati na neke druge sportove. Vaterpolisti su se
vodili za onom „krepat ma ne molat“ i isplatilo im se!!!! Možda je to recept za
uspješniji i bolji riječki sport.