O zbirci
“Barcelona”
Naslov treće zbirke poezije
Kristine Posilović, Barcelona, vrlo je znakovit. Čitalac bi mogao pomisliti
kako se ova zbirka od trideset i sedam pjesama izravno referira na spomenutu urbanu
sredinu te njezine učestale topose, međutim, kada se uđe u samu strukturu
zbirke, primjetno je kako urbana jedinica iz naslova mnogo više predstavlja
jedan imaginarni segment, odnosno lokus, na koji se njezin lirski subjekt
neprestano referira kao svojevrsno žuđeno utočište te kontrapunkt neprivlačnoj
i monotonoj svakodnevici, jer pore stvarnosti neprestano prodiru u same pjesme,
sve više pojačavajući nelagodu u kulturi koju osjeća subjekt.
Stoga je prije svega
posrijedi bijeg od socio-simboličke svakodnevice koja je sažeta u neprestanom
vraćanju na Krešimirovu ulicu u Rijeci, kao realni lokus za kojega je lirski subjekt
vezan svojim egzistencijalnim statusom. Potonji je lokus onaj s kojega lirski
subjekt promatra svijet – bilo kroz svoj prozor koji predstavlja vezu s
vanjskim svijetom bilo kroz prozor televizijskoga ili računalnoga ekrana kroz
kojega dopiru vijesti na koje se subjekt često ironično referira.
Dominantan osjećaj koji se
provlači kroz Barcelonu jest osjećaj egzistencijalne anksioznosti,
iskoriječenosti, izmještenosti te nemogućnosti da se ostvari adekvatna
intersubjektivna komunikacijska zajednica, odnosno da se uklopi u normativni,
spomenuti socio-simbolički prostor.
Podijeli na društvenim mrežama