Zašto smo se
osramotili?
Riječ
SRAMOTA je najčešće izgovorena hrvatska riječ u
posljednjih petnaest dana, prevedena na japanski. Poslije sudačke sramote u
prvoj utakmici, koja ide na dušu Japancima, ona se odnosi i na samu igru
hrvatske reprezentacije, koja se pokazala nedostojnom obrane naslova moralnih
svjetskih prvaka – titule koju još od 1998. nosimo u trajnom vlasništvu.
Ali
dok se cijela nacija crveni od stida, ja ću biti iskren: Mene nije sram – niti
pred ogledalom, niti na ulici, jer ja nisam igrao. Sramota neka bude Pletikosu, Srnu, Ćorluku,
Lovrena, Vrsaljka, Rakitića, Pranjića, Perišića, Modrića, Olića i Mandžukića,
kao i njihove taktičke zamjene. Oni su
ti koji se trebaju sramiti što su spustili Hrvatsku na razinu jedne Norveške i
Finske, zemalja sa samog dna fifine nogometne ljestvice, čiji se građani već
desetljećima crvene na sami spomen nogometne lopte. Ali, budimo realni: danas,
biti Hrvat, puno je teže nego biti Norvežanin ili Finac…stoga je i odgovornost cijelog
stručnog stožera za svaku utakmicu naše nogometne repke puno veća.
Zato
meni i tisućama hrvatskih navijača nikako ne ide u glavu nevjerojatno glup i rizičan potez selektora Nike
Kovaća koji je ostavio Rakitića punih osam metara dalje od njegove prirodne
pozicije koju igra u Sevilji, odakle više ne zna dodati loptu slobodnom igraču.
A kada mu to i uspije, od toga nema nikakve koristi, jer je ovog pak pomaknuo
sedam metara u lijevo od mjesta na kojem je rođen za nogomet, gdje više ne zna štopat.
Čemu
takvi nerazumni eksperimenti koji zbunjuju sve naše cijenjene nogometne znalce,
čije stručno oko u takvim pretumbacijama vidi puni
smisao samo kada pobijedimo – ali kada je riječ
o porazu, svi su totalno iznenađeni.
Zašto su u prvoj
utakmici Brazilci zabili sebi jedan gol, a nama tri, umjesto obratno?
Ovo taktičko pitanje proizlazi iz stručne
opservacije našeg tv komentatora Drage Ćosića,
kojega je autogol Marcela toliko oduševio da se cijelo prvo poluvrijeme pitao
kada će opet (?). Meni ono nema neke logike, ali Ćosa je poslije našeg vodstva
silno navijao za to da Marcel bude bliže svojim vratima pa mi se čini da ono
ipak ima nekog smisla. Da je bilo više igrat na same Brazilce nego na Olića i Jelavića, možda bi se čak
isplatilo.
Zašto su malešni
Meksikanci nadskakali naše visoke igrače?
Obzirom
na izrazitu razliku u visini, koja je išla u našu korist, bilo je teško za očekivati
da će amigosi igrati glavom pa je taktička
koncentracija naše momčadi bila
usmjerena na njihove noge. To se međutim pokazalo fatalnim.
Koliko je Zoran
Milanović doprinio fijasku Vatrenih svojim savjetima u svlačionici?
Uza
sve slabovidnosti koje je Niko Kovač pokazao u
viđenju prve utakmice s klupe, meni se čini da je Milanovićevo
viđenje s tribine za igrače bilo presudno.
Prenio
je Vatrenima svoje
utiske viđenja utakmice, koju je iz predsjedničke lože pratio u društvu
brazilske premijerke. Fatalna rečenica
koja je na samom početku turnira unijela
pretjeranu dozu sigurnosti i totalno opustila sve naše taktičke linije, ključni
je trenutak koji je poremetio psihološku pripremu cijele momčadi:
“Bilo
mi je najbolje kad sam osjetio da su se Brazilci prepali Hrvatske” – rekao
je premijer igračima, sa kojih se još uvijek
pušilo od znoja i vodene pare. Taman toliko dovoljno da
im slava udre u glavu.
Podijeli na društvenim mrežama