Kuća Velikog brata

Divna su to vremena bila. Živjeli smo u kući Velikog
brata, u trenutku kada bi završili školu našli bi zaposlenje na kojem bi
nerijetko ostajali cijeli život, pa povoljni krediti, kupovina terena za
gradnju pod dobrim uvjetima, inflacija koja je pojela glavnicu, odlazak sa
posla malo ranije, pa tu i tamo prijatelj nam donese cigle, pijesak, daske, jer
u njegovoj firmi to baš koriste, ali je ostalo viška pa da ne propadne i tako
malo po malo evo nam naše kućice ili stana. 
Neki su imali ili izgradili kuću, pa su morali vratiti stan, neki su
imali stojadina sa parnim brojem registracije, pa su mogli voziti samo parne
dane u mjesecu, neki su išli u Trst po čokoladu umjesto šećerne table, četvrtkom
se išlo u Neptun, petkom u 2 boda, subotom do Opatije, ali sve u svemu, u kući
Velikog brata vladala je stabilnost i sigurnost.

I onda, jednog dana, nakon nekoliko godina koje je bolje
preskočiti, probudimo se u kući zločestog brata, inače brata našeg poznatog Velikog
brata. Ovaj zločesti brat ne daje toliku sigurnost, traži da dođemo na posao
točno na vrijeme, pa čak i ranije, strogo pazi da na poslu ostanemo u minutu,
pa čak i duže, dao nam je kredite, ali nije mislio kako ćemo mi zaraditi, već
kako će on zaraditi na nama, ponudio nam je kvalitetno zdravstvo, ali samo ako
platimo i sve ono što smo prije imali besplatno ili jeftinije, dobili smo opet,
kvalitetnije ali skuplje. No, zločesti Veliki brat nas je prije svega opskrbio
pozajmicama govoreći da je sve u redu, da ćemo mi to sigurno vratiti, da uzmemo
sve što nam on nudi, jer najbolje je trošiti sad, a vratiti ćemo lako kasnije.
Ulovili smo se na udicu, progutali je i puno dublje od grla, kupovali aute,
garderobu, namještaj, izlazili svaku večer, odlazili na izlete, godišnje
odmore, ali onda je odjednom Veliki brat rekao: „Dosta“.

I tako, malo po malo, u našoj kući Velikog brata smanjili
smo potrebe za izlascima, kupovanjem, godišnjim odmorima, dugotrajnim
telefonskim razgovorima, odjednom nam je postalo dosadno. Postali smo
depresivni, počeli smo razmišljati i donositi zaključke. No, Veliki je brat već
i ranije znao sve što će se desiti, pa Veliki brat ima već dugogodišnje
iskustvo iz drugih svojih kuća u našoj bližoj i daljnjoj okolici, gdje je
sličan problem riješio na vrlo pametan način, pa se na isti odlučio riješiti i
ovdje. Ponudio nam je uvid u njegovu „malu kuću“. I gle čuda, u „maloj kući
Velikog brata“ raznih likova iz bajke. Ima tu vještica, patuljaka, harlekina i
plesača na žici. Dobrih i loših likova, zapleta, drama, pjesme i plesa, suza i
smijeha.

I u toj kući Velikog brata isto je kao i u našoj. Samo je
sve malo. Između desetak stanara. Jer lakše je pratiti zbivanja između njih
desetak nego između četiri i pol miliona. U toj maloj kući stanari se bore za
hranu, stanari prokazuju jedni druge za cigarete, stanari ogovaraju jedni
druge, lažu, muljaju, baljezgaju, nikakve razlike od ove naše svakidašnje kuće.
I što je važno, stanari biraju glavnog između sebe. I onda taj glavni, pun
ponosa i sreće naređuje i dijeli savjete. A stanari slušaju. I lažu. I smijulje
se. Pa opet ogovaraju. Ali sad imaju koga. Ne više između sebe. Sad ogovaraju glavnog
u svojoj kućici. I sve tako uz sreću i veselje pojavi se najednom Veliki brat.
I kaže: „Stanari, jedan od vas danas leti van.“ A stanari se uozbilje. I
sakriju kao pilići. Pa ih onda Veliki brat traži po kući, kamerama prati
naokolo dok oni spremaju kufere, pognutih glava, razmišljajući što ih čeka u
Europi, pardon, van kuće Velikog brata. Jer kako god bilo, ipak je tu sigurno.
Svaki dan hrana. I piće. I cigareta. A van kuće Velikog brata možda toga ne
bude. I znaju da nema nazad. Jednom kad izađeš iz kuće vani su samo znoj i
suze. Nema više tuširanja po tri sata. Nema više plesa i bazena. Nema više
pjesme i opijanja. Jer vani neki drugi vjetar puše. I sve tako, pokunjeno,
sjede stanari u dvoredu i čekaju. Čekaju da Veliki brat prozove njihovo ime. I
da nestanu. Da izađu. Da ih više nema. Da ostave iza sebe svaki trag zabave,
plesa i sigurnosti. I krenu u neizvjesnost i nesigurnost.

Sjetilo me ovo na jednu priču koju sam davno čuo. I kaže
priča da je jedan lovac šetao šumom i čuo ispod lišća pijukanje. Pogledao je
dolje, malo razmaknuo lišće i ugledao malog ptića. Uzeo ga je na dlan i vidio
da je to mali jastreb ispao iz gnijezda. Napravio je najbolje moguće. Uzeo ga
je kući, te podmetnuo u kokošje gnijezdo. U kuću Velike kokoši. I tako je
jastreb uz kokoši rastao. I osim po vanjskom izgledu, po ničemu drugom se nije
razlikovao od kokoši. Trčao je po dvorištu, kljucao i zobao zrna, pijukao i
kokodakao i družio se sa prijateljicama kokošima jer za drugo i tako nije znao.
Dok jednoga dana nije pogledao prema nebu i vidio moćnog jastreba na nebu. I
zaplakao: „Joj, kako bih ja rado isto onako letio, kako je njemu lijepo, da mi
je letjeti kao ona velika ptica gore na nebu.“ 
Rekoše mu prijateljice kokoši: „Daj ne budali, kakav let, kakve visine,
ti si kokoš, ti si među nama, ti si isti kao i mi, odrastao si ovdje, ne možeš
ti letjeti tako visoko.“ I jastreb im je povjerovao. Prošle su godine i godine,
a jastreb je i dalje pijukao i kljucao zrna po dvorištu, živio sigurno u kući
Velike kokoši, a da se nije usudio poletjeti. Nakon broja godina, koliko
jastreb već živi,  došao je i do kraja
svog života. I posljednje o čemu je razmišljao bilo je: „Cijeli život sam
kokoš, da sam makar jednom u životu mogao biti jastreb i da mogu letjeti onako
visoko, da sam samo jednom u životu vidio svijet sa one visine. Da li bih onda bio
kokoš ili jastreb?“