-Tehnički – u konačni poraz partizanskih snaga na teritoriju
RH, koje uspostavom tzv. moderne demokratske države (navodno nezavisne i navodno
antifašističke), polako ali sigurno gube Drugi svjetski rat.
-Taktički – u siguran poraz HDZ-a na slijedećim
parlamentarnim izborima.
Obrazloženje:
Početkom devedesetih nekadašnji hrvatski fanovi Jima Morrisona
i Janis Joplin masovno počinju slušati Thompsona i Cecu. Uzrok ovoj neshvatljivoj
i potpuno neprirodnoj pojavi još uvijek je nepoznat, ali posljedice su
nesagledive: postepeno izumiranje rokera i prekomjerno razmnožavanje narodnjaka.
U takvim prilikama najprije stradavaju kozmopoliti i antifašisti.
HDZ, kao izrazito narodnjačka stranka, uspješno je znala
prilagoditi svoj politički program upravo ovakvim uvjetima, ali ovoga puta
totalno se pogubila.
Opće je poznato da je politika umijeće mogućeg, a sam uspjeh
veoma ovisi o istančanom osjećaju za detalje.
To je praktički isto kao i moda. Možete imati vrhunski dizajn, ali onda stavite
kravatu koja jednostavno ne ide uz odijelo i cijela modna revija postaje
cirkus.
Ovoga puta ta kravata visi na Tomislavu Karamarku.
Politički je ovo malo teško za objasniti, ali veoma dobro se
može opisati statistički.
U Hrvatskoj živi oko 4,5 milijuna ljudi, prosječne starosti
39 godina, što znači da se nosioci hrvatske domovnice u prosjeku i ne sjećaju Drugog
svjetskog rata te ih ova priča u prosjeku više i ne zanima, ali su prosječno dovoljno inteligentni da
shvate kako HDZ svojom anti-partizanskom kampanjom ne ispravlja povijesne nepravde
nego podebljava prosjek glasova na katoličkoj desnici koja za jednog osuđenog
partizana donosi najmanje 1000 izbornih glasova.
Tolika je u biti neka prosječna cijena za jednog prosječnog partizanskog
kurira, što znači da Boško Buha u prosjeku vrijedi duplo, a visoki partizanski
dužnosnici kao što su, recimo, Boljkovac i Manolić, vrijede puno više, pogotovo
ako su živi.
No i povrh toga što je ova igra pročitana, sama taktika u
biti nije loše zamišljena, jer još uvijek bi se nešto glasova i moglo
ušićariti, pogotovo na račun pomirenja s Kaptolom koji bi na račun samo jednog uhićenog
partizana mogao oprostiti neprimjereno ponašanje Vlade prema Svetom Ocu u
nedavnoj aferi sa nekretninama u Istri.
Tako je praktički sve izgledalo do neki dan.
Najprije ministar unutrašnjih poslova svečano objavljuje da
se misli ozbiljno početi baviti politikom, a stranka koju će poduprijeti je,
kaže, HDZ. U tome, tvrdi on, ima čak i potporu stranačkih kolega
(pretpostavljam da su i oni isto iz HDZ-a).
No dobro, rekoh, kad netko postane ministar valjda je
normalno da se počne ozbiljno baviti politikom, a kad je taj ministar još i
ministar policije u Vladi HDZ-a, pa onda povrh svega toga i diplomirani
profesor povijesti, onda je bilo sasvim lako povezati da će u prvom naletu nastradati partizani.
Tako je bilo, i do tog trenutka sve je još izgleda sasvim
normalno. Ali već na prvom samostalnom koraku vidjelo se da Karamarku nedostaje
iskustva u ovoj vrsti igre. Prvi kontakt s loptom i odmah autogol.
U silnoj želji da se odmah dokaže, čini nešto čega se i sam
Franjo Tuđman pazio da ne učini: udara
direktno na vrhovnog komandanta maršala Tita.
Loš potez u svakom pogledu.
Koliko god to izgledalo nevjerojatno, pravila mudre
političke taktike u Republici Hrvatskoj uče da je rušenje druga Tita na bilo
kojem dijelu povijesnog, političkog i gospodarskog terena još uvijek penal za
protivnike.
Kada je u pitanju
bilo koja ozbiljna politička stranka koja pretendira osvajanju vlasti, svaki takav
nesmotreni potez poduzet u cilju prikupljanja glasačkih bodova predstavlja
bezuman politički čin koji se može okvalificirati kao političko samoubojstvo iz
nehaja.
Razlog tome nije teško dokučiti.
Radnička klasa oduvijek je živjela u političkom uvjerenju da
je za sve dobro što ih je snašlo u bivšoj državi zaslužan drug Tito, a za sve ono
što je bilo loše da su krivi drugi. Takvo uvjerenje vlada i danas u većine, što
sugerira na veliki oprez u napadu na njegov lik i djelo.
Legenda o Starom prerasla je zemaljske okvire. Partizani i
ustaše ostali su ukopani u svoje rovove, ali Tito je već odavno visoko među
zvijezdama.
Zato nitko ozbiljan i razborit još nikada nije u
predizbornoj kampanji skupljao političke bodove podizanjem optužnice protiv
druga Tita, jer za puni učinak takve taktike potrebna je masovna percepcija Josipa Broza kao zločinca,
koja ipak, unatoč silnoj želji desnice, još uvijek ne postoji u mjeri potrebnoj
za ovakvu vrstu političkih trikova.
Čak i poslije toliko godina od kapitalističke revolucije, i
otvaranja tajnih policijskih arhiva, titoizam je još uvijek samo jedna obična
nostalgična priča malog čovjeka o Yugu 45, socijalističkim kreditima, crvenoj
putovnici, ferijalnim putovanjima, svinjskim polutkama… U bivšoj zemlji radnika
i seljaka, prodanoj za jednu kunu, to je saga o državi bez mafije, a ne
kriminalistički dosje o Golom otoku i Daksi.
Stoga predizborna optužnica protiv Tita nije ozbiljan sudski
dokument kojim bi se skupljali glasovi publike, nego podsjetnik biračkom tijelu
o tome što su imali nekad, a što zaslugom HDZ-a imaju danas. Zato u izbornom stožeru vladajuće stranke
trebaju biti svjesni da se to ne radi pred izbore jer većina ljudi ne razumije
da su duhovne vrijednosti u životu
važnije od materijalnih.
Možda tako ne misle svi, ali ljudi na burzi rada svakako,
što iznosi najmanje 350 000 glasova. Ako njima još pridružimo one koji rade a
ne primaju plaću, dolazimo do jasne računice od gotovo milijun duša koje na
spomen druga Tita prestaju cijeniti duhovne tekovine HDZ-ove politike, i na
pragu samih izbora počinju meditirat na temu dijalektičkog materijalizma.
Zašto riskirati?
Podijeli na društvenim mrežama