Damir Krajac / Cropix
Kada i gdje
je sve krenulo? Je li boćanje bio prvi sportski odabir?
Sve je počelo u Jadranovu, gdje i dan danas živim. Otac se
rekreativno bavio boćanjem, te sam s njim i krenuo na jog (op.a. boćarski teren).
Kao šestogodišnjak sam prvi puta počeo boćati i odmah me taj sport
zaintrigirao, na samom početku je sve bila zabava, kako su godine prolazile, boćanje
je postajalo sve zanimljivije i ozbiljnije. Ubrzo sam shvatio da me drugi
sportovi ne zanimaju, znao sam da je boćanje pravi odabir. Ljubav na prvi
pogled.
Tko su bili vaši uzori, a koje mentore bi
istaknuli?
Na samom početku nisam imao neke uzore, nisam čak ni bio previše
upoznat sa situacijom u boćanju, ali polako počneš učiti, pratiti i sve postaje
zanimljivije. Kako su rasli rezultati i uspjesi tako sam i ja počeo sve više
pratiti boćanje i moj je interes da postanem profesionalac postajao sve veći.
Prvi uzor je bio Sebastien Grail, sjajni francuski reprezentativac i svjetski
rekorder u brzinskom izbijanju. Trebam li odabrati mentora i osobu koja je bila
uz mene od samog početka, Čedo Vukelić je prvo i jedino ime. Sjajan trener i
sjajna osoba.
Koji je prvi boćarski uspjeh kojeg se drage
volje sjetite?
Kao kadet sam nastupio za Hrvatsku boćarsku reprezentaciju na
Svjetskom prvenstvu do 18 godina u gradu Bielli, Italiji. Bilo je to moje prvo
Svjetsko prvenstvo i prvi veliki uspjeh, srebrna medalja u brzinskom izbijanju.
Veliki trenutak i važna potvrda kvalitete hrvatskog boćanja.
Klub ili reprezentacija, gdje se više zalažete?
Oboje su važni u pojedinim segmentima, klub je mjesto gdje sam ponikao i tu sam zapravo
naučio sve o boćanju. Reprezentacija je posebna, tu je ponos i čast nastupa,
kao i velika sreća pri osvajanju medalja. Iskreno, bilo da se radi o klubu ili
reprezentaciji meni su jednako važni i zapravo sam sretan i zahvalan jer imam
prilike nastupati za klub i za reprezentaciju.
Sad malo i o situaciji u hrvatskom boćanju, koje
su prednosti, a koji su nedostaci u današnjem boćanju?
Nama igračima je ponekad prednost da nema velike konkurencije u
boćanju, istodobno je to i nedostatak jer konkurencija je zdrava i samo bi
povećala interes u boćanje i dodatno motivirala sponzore da ulažu u boćanje.
Male sredine dobro funkcioniraju, ali su još uvijek hendikepirane s mogućnostima
financiranja. Nedostaju ulaganja, sponzorstva
i općenito popularizacija ovog tradicionalnog sporta koji već godinama donosi pregršt
medalja i puni vitrine klubova i reprezentacije, promovirajući Rijeku i
Republiku Hrvatsku.
Koji su vam primarni ciljevi za ostatak sezone?
Za sezonu u tijeku glavni su mi ciljevi da prvenstvo privedem
kraju bez ijednog poraza u brzinskom i štafetnom izbijanju, te da nastavim
postizati rezultate istim ritmom i u sljedećoj sezoni. Uvijek nastojim biti
uspješan i puno truda ulažem u treninge kao i u koncentraciju koja mi je
neophodna za razne discipline.
Što očekujete od nadolazećeg Europskog prvenstva
u Pazinu?
Bitno je kvalitetno odraditi pripreme, zadovoljiti izbornika i
nadati se pozivu na Europsko prvenstvo. Potrudit ću se maksimalno da ostavim
dobar dojam, iako već imam dozu sigurnosti koja proizlazi iz sjajne sezone koja
je u tijeku. Nastupim li na Europskom prvenstvu glavni je cilj medalja, a ovoga
se puta nadam da će biti zlatne boje.
Leo Brnić je do
sada je osvojio 22 titule prvaka Hrvatske, što u kadetskoj što u juniorskoj
konkurenciji. Osvajač je 8 medalja sa Svjetskih juniorskih prvenstava. Prvu
medalju (srebrnu ) na Svjetskom prvenstvu osvojio je kao 14-godišnjak u Bielli
2006. godine sa 40 pogodaka u brzinskom izbijanju. Sa 16 godina 2008. u finalu
KEP-a igrajući za BK Benčić Vargon u Riva Trigosso postiže 45 pogodaka. Ove je godine izjednačio seniorski rekord
Hrvatske u kategoriji brzinskog izbijanja, ostvario je rezultat 48/49, i time izjednačio prijašnji
rekord koji je držao Ante Papak.
Podijeli na društvenim mrežama