Let

Odmah
osjetim glad. Običnu, fizičku, želju za sendvičem, zapravo. Kao da valja
ispuniti tu šupljinu koja se odjednom pojavila u trbuhu. I ne bi ta prijeteća
ljepota, uvjereni ste 99%, lokalne, nazovimo je radi štosa, dužnosnice uvenula
ni da se ondje pojavi, pa štajaznam, niti Angelina Jolie niti prijateljica
Jennifer Aniston! Ali već uz Grace Kelly, priznajem vam, ne garantiram povoljan
rezultat. U pitanju je onih izdajničkih 1%, kad se uzvišenost bez problema
stavlja na kušnju!

Sličan
osjećaj sam imao kad sam krajem sedamdesetih godina gledao Paraf. Za mene to je
bio najbolji bend na svijetu. Barem onaj bend čijem sam koncertu imao sreće
nazočiti, dakako. No, onda se to preokrenulo, upravo preko noći. Ili je
preciznije reći – večeri.

Bijelo
je dugme imalo koncert u Dvorani mladosti. Velika je to frka bila, milijarda,
koji broj gore-dolje, ljudi se nagurala unutra. Nešto mlađi mulci, pogađate da
sam bio i ja u toj kategoriji, laktovima se borila doći do prvih redova. I
dvadeset godina kasnije sam se izborio za prvi red Stonesa (ipak, TO je
najbolji sastav), a šta bi mi bio problem onomad izvojevati takvu pobjedu s,
cirka, 94.923 ljudi manje u riječkoj dvorani za održavanje skupnih sportova i
povremenih koncerata. Gase se svjetla, graja iz publike mi para bubnjiće, jer
ovako još nešto nisam doživio. Znojim se, a samo stojim u mjestu! Baš ludo,
pomislim. Iz mraka se naziru svirači. Hmm, nijedan frizurom ne podsjeća na
Bebeka, ono, bilo je to doba njegove mikrofon zurke, a Bregović je njegovao
neoromantičarski stil, šminkerska furka. Uglavnom, nit’ njegovu fizionomiju ne
raspoznajem. Ali kakve veze ima. Urlaju svi, pa čemu da je gajim zavjet šutnje.
Pustim neartikulirani AAAAAAAAAAAAAAAA iz grla! Ili nešto vrlo nalik glasanju
sretno zaljubljenog neandentralca, svakako. Nisam polučio nikakav rezultat,
moram vam reći. Odnosno, nitko se nije osvrnuo prema meni. Doduše, nemojte
zaboraviti da mi je brada bila naslonjena na binske daske pa se neki obrnuti
učinak nije dao izvući iz te objave moje nazočnosti upravo ondje. Gledam u
basistu, zaključio sam da je to bas gitara jer sam pažljivo brojao žice – 1, 2,
3, 4, ima dugu kosu i visoko izrezane franže iznad obrva, a i taj instrument je
čudno dizajniran, kao klasični Gibson Les Paul, u boji naranče i s bijelim
točkama po sebi. Nisam Šerlok Holms, ni blizu, ma kakvi, ali nešto mi ne štima
s tom postavom Dugmeta! Sumnje su raspršene istog časa kada se upale reflektori
i ovi počnu svirati. Prevara, prva riječ koja mi pada na pamet! Vratite mi
pare, izražavam se u duhu ovovremene političke korektnosti, gejevi jedni!
Buuuuuuu! Ali nitko ne čuje moj vapaj, ma jok. Do malog mene, razočaranog
izostankom glavnih zvijezda, konačno dolazi i pjevačev krik – u životu prolazi, a jedan dio itekako
instruirane i educirane publike nastavlja: samo
vjeran pas!

Termiti
me osvajaju praktičnim iskustvom, da se tako izrazim. Postaju Grace Kelly! Kipi
gledateljstvo, epidemija oduševljenja poražava i mene! Predgrupa je zaprijetila
oteti cjelokupni šou stvarno Velikom Bendu, pa se momci na miks pultu krenu
zezati sa zvukom. Iskopčaju najprije Kralja iz razglasa. Kontraefekt je sjajan!
Svi postaju pjevači ispod i okolo bine. Poslije ugase Termite, ali uzalud,
vrijedne su bube nagrizle i čelični zvjezdani status Dugmeta! Istjeraju ih
konačno s bine. Nema bisa jer ovi zbog kojih smo uistinu došli moraju nam
pobliže objasniti kako najjednostavnije doživjeti stotu. Naučio sam lekciju: no no no sex, no drugs, no rock’n’roll.

S
društvom se nakon koncerta spuštam po trsatskim stepenicama, komentiramo svirku
kojoj smo svjedočili, ne krijem veselje – kao ni Kolumbo Amerikom – otkrićem
Termita, netko mi obećaje kazetu s par snimaka, a ja poskočim od sreće i
dotaknem si u zraku pete. U doskoku slomim svega jedan prst na desnoj ruci.
Palac. Pih, bez njega se može! Da, ali puno teže pisati recimo kontrolne u
školi. Rokenrol zahtijeva žrtvu, dodajem si u utjehu. Četiri godine kasnije
završim tamo i gdje većina nas – napisao bih to pravim imenom ali mi je urednik
poručio višekratnim opetovanjem neka izvolim izbjegavati vulgarizme i psovački
rječnik,  pa dakle samo – u JNA. Ohhh,
kakvo sr…, hoću reći, užas! Propuštam nastup LET2 na Ri Rocku! A to je bend u
kojem su dvojica iz Termita! Valjda će biti druge prilike, nudim si riješenje.
Ali, krivo, K R I V O! Svirali su samo jedanaest (brojkom: 11) mjeseci i puffff!, kud koji!

Ipak,
da ne bude baš sve tako crno, svega 29 godina kasnije u ruke dobivam, ne ja
ekskluzivno, naravno, ima primjeraka za svakog u obliku CD-a, kompletan katalog
snimljenih pjesama LET2! Stvari su došle, nekako, na svoje mjesto.

Čekam
s Mrletom snimanje 8. kata, sjedimo iznureni stalnim odgađanjem početka zbog
tehničkih razloga,  iza bine na
stolicama, prebire neku temu na ukulele,  i pitam ga, kurioziteta radi, ‘se sjećaš svirke pred Dugmetom?’, a on mi
odgovara ‘nisam bio’.

I
kome sad vjerovati!