Promatrajući
planetarnu sliku stvarnosti, frojdovski i jungovski, marksistički i
platonistički, religijska kultura jedini je put koji obećava mir na nebu i
zemlji, jer kada se pomire vjernici, ona šaka ateista u pričuvnim sastavima
oružanih snaga svrstanih i nesvrstanih neće imati s kim ni protiv koga više
ratovati. Zato je dobro upoznati tuđe religije i razne duhovne istine, jer što
se više međusobno poznajemo bolje se razumijemo.
No ovoga
puta takva vrsta znanja ne posjeduje samo mirovni smisao. Dok palimo svijeće za
naše drage ostajemo često sami sa sobom, zaokupljeni mislima koji proniču tajnu
tijela i duše, tražeći negdje duboko u sebi utjehu i nadu. A u tom pogledu
široka religijska kultura pomaže više nego suženi prostor vlastite vjere, pri
čemu je jedino važno pronaći svoju
istinu.
Osim gore
navedenog, povod za današnju temu pronalazim u jednom zanimljivom duhovnom
zapažanju sa nekog slučajnog televizijskog sata skoncentrirane vjerske nastave,
u kojemu katolički svećenik iskazuje svoje puno poštovanje istočnim religijama,
ali samo u granicama podneblja iz kojih
dolaze. Svakim prijelazom na kršćanski teritoriji one postaju New Age i tada gube svoj izvorni duhovni
smisao. Respektirajući ovu teološku primjedbu držimo se strogo principa
nepovredivosti domaćeg crkvenog teritorija, ostajući strogo u zemljopisnim prostorima
dalekog istoka iz kojega prenosimo isječak zanimljive duhovne propovijedi, kao
religijski kulturni obrazac jedne strane duhovne tradicije.
Vedanta
Dan je 4.
ožujka 2000. godine. Studenti i profesori Sathya Sai Instituta višeg učenja u
Indiji svetkuju Maha Shivaratri, veliki hinduistički festival koji se slavi jednom
godišnje u čast Boga Šive – utjelovljenja kozmičkog principa, razoritelja tame
neznanja. Slavi se noću, u ozračju introspektivne pozornosti, meditacije,
molitve i posta, upotpunjeno svečanim vedskim napjevima čiju izvornu teološku
notu daje filozofija vedante.
„Filozofija Vedante predstavlja
izdanak sveukupne drevne arijske književnosti poznate pod imenom Veda. Ona je
sama srž svih promišljanja, iskustava i raščlambi, utjelovljenih u sveukupnost
književne tradicije što je skupljana i odabirana stoljećima.
Filozofiju vedante odlikuju i
stanovite osobnosti. Ponajprije, ona je posvema impersonalna. Svoje porijeklo
ne duguje ni jednoj osobi ili proroku, u njezinu središtu ne stoji čovjek oko
kojega bi se ona izgrađivala. No, i unatoč tome ona ne spori s filozofijama
koje se izgrađuju oko određenih osoba, već, naprotiv, stoji u pozadini svih
ovih raznovrsnih sljedbi, te između nje i bilo kojeg drugog sustava nema ni
sukoba ni suparništva.
Ova najdrevnija filozofija svojim
utjecajem izravno je nadahnula budizam, prvu misionarsku religiju svijeta, te
je posredno putem djelovanja aleksandrista, gnostika i europskih mislilaca
Srednjeg vijeka, utjecala na kršćanstvo. Kasnije je utječući na njemačku misao
prouzrokovala gotovo revoluciju u oblastima filozofije i psihologije.” (Svami
Vivekananda, Vedanta Glas slobode, Naprijed Zagreb 1992. god.)
Toliko za uvod. A sada se vraćamo na
spomenuti dan festivalske svečanosti, u mirno duhovno ozračje Studijskog
instituta kada studenti, profesori i visoki vladini dužnosnici očekuju govor
svoga uvaženog rektora i duhovnog učitelja Bhagavana
Babe. Iz podužeg izvornog teksta izdvajam suštinski vedski koncept tjelesne i duhovne prirode čovjeka, uz
velike zahvale vrijednoj prevoditeljici, profesorici Stanki Hrabač, što je u
hrvatskoj verziji prijevoda, na radost studenata indologije, sačuvala i
sanskrtske pojmove:
Pet životnih omotača
„Utjelovljenja
ljubavi! Vi ste doista utjelovljenja blaženstva i sreće! Zar to nije vaše puko
neznanje, da tražite blaženstvo i sreću u vanjskom svijetu kad se oni nalaze u
vama samima? Prava duhovna transformacija leži u shvaćanju vlastite istinske
prirode.
Sadašnji i
prijašnji prodekani našeg Instituta zamolili su me (u svojim prethodnim
govorima) da detaljno objasnim pet životnih omotača (pancakoša).
Fizičko tijelo,
koje je po svojoj prirodi privremeno, smatra se omotačem hrane (annamayakoša). Vede su tom grubom tijelu
dale ime višvadu jer je ono povezano
s osjetilima percepcije i akcije. Budući da je to tijelo uključeno u razne
vanjske aktivnosti, naziva se i vyăvahărika,
to jest ono što obavlja svakodnevnu rutinu. Tako su Vede fizičkom tijelu dale
razna imena. Omotač hrane, to jest
fizičko tijelo, poznat je i pod nazivom grubo tijelo (sthţlašarěra). Kombinacija životnog
omotača, omotača uma i omotača mudrosti naziva se suptilnim tijelom (sukšmašarěra) jer ti omotači nisu
vidljivi golim okom.
…Omotač blaženstva (ănandamayakoša) odnosi se na kauzalno tijelo (kăranašarěra). Da bi doživio blaženstvo, čovjek se treba vinuti
iznad svih pet omotača. To je stanje poznato kao vrhovni (pra)uzročni aspekt – turěya ili mahăkărana svarţpa i slijedi poslije stanja dubokoga sna
(sušupti). To se stanje naziva i paramărthika. Blaženstvo u turěya stanju je istinsko blaženstvo. To
se blaženstvo ne može doživjeti osjetilima, umom ili intelektom. Postoji pet
vrsta zapreka (kleša) koje nam se
preprečuju na putu do tog blaženstva. To su: zapreka neznanja (avidyă kleša), zapreka nesposobnosti
kontroliranja uma (abhinava kleša),
zapreka svjetovnih želja (ăsthita kleša),
zapreka vezanosti za materijalne predmete (răga
kleša) i zapreka mržnje (dveša kleša).
Zbog ovih pet zapreka čovjek nije u stanju vidjeti ătmana niti doživjeti atmičko blaženstvo.
…Cijeli
svijet ima praiskonski temelj. Ovdje imamo srebrni tanjurić i srebrnu čašu. Objema
je temelj srebro. Ime i oblik predmeta mogu se mijenjati, no srebro ostaje
isto. Isto tako, sva imena i oblici mogu se mijenjati, no praiskonski temelj
ostaje nepromjenljiv.
Načelo ătmana je drevno i vječno.
On niti se rađa, niti umire,
niti ima početka, niti kraja.
On je
praiskonski temelj tijela, uma i životnog principa.
Voda iz
oceana, pod utjecajem sunčevih zraka, pretvara se u paru. Para se pretvara u
oblak, a oblak se spušta na zemlju u obliku kiše koja teče potocima i rijekama,
da bi se na posljetku stopila s oceanom. Kao što se rijeke, nastale iz oceana,
naposljetku sjedinjuju s oceanom, tako će se i sva živa bića i predmeti
nastali iz Boga, naposljetku stopiti s Bogom. Riječima Vedănte, to se naziva
oslobođenje (mukti). I u Bhăgavati se
kaže da je za sva živa bića prirodno da se vrate na izvor svog nastanka.
Životni je princip nastao iz Boga i mora se ponovo stopiti s Njim.
Pojedinačna
duša u budnom stanju naziva se višva
jer je povezana s instrumentima djelovanja (karmendriya)
i osjetilima (jńănendriya). U snu se naziva sjajem (taijasa) jer je povezana s
blistavim principom unutarnjih instrumenata (antahkăraďa). U stanju dubokog sna
naziva ju se mudrošću (prăjna) i povezana je s omotačem blaženstva. Koji je
uzrok snovima? Neki snove pripisuju svojim mislima i osjećajima. No zapravo je
glavni uzrok snova spavanje. Kad se jednom probudite iz uspavanosti neznanja,
shvatit ćete da je ovaj svijet samo san. Sve što doživljavate u budnom stanju
utiskuje se u unutarnji instrument (antahkăraďa) u obliku sklonosti (samskăra).
…Istinska
mudrost leži u shvaćanju neprestane sveobuhvatne svijesti. Ona vodi u
nepromjenjivo, vječno blaženstvo, a ono se može iskusiti jedino kad se nadiđe
svih pet omotača, a to su: annamaya, grubi fizički omotač; prănamaya, manomaya
i vijńănamaya (životni dah, mental i mudrost) koji čine suptilni omotač; i
ănandamaya (blaženstvo), tj. kauzalni omotač. Tada prelazite u turěya stanje
(vrhunsko kauzalno stanje). Da biste postigli to stanje, morate sasvim jasno
razumjeti prirodu pet omotača.“ (završen citat)
REZIME
Religijska kultura
ne predstavlja samo obrazovni koncept,
više od toga ona je odgojni kontekst,
u kojem se priroda ljudskog bića mjeri karakterom ljudskih vrijednosti, jednako
prisutnim u svim kulturama svijeta. Stoga ju treba promatrati antropološki u
svoj njezinoj punini.
„Izobrazba i odgoj, kao i kultura uopće
(cultus, colere), u najširem smislu tih riječi, univerzalni su ljudski
fenomeni, uzajamno nerazdvojno povezani i djelatni. Antropologija pak, općenito
rečeno, holistička je znanost o čovjeku, o njegovoj prirodi i kulturi, pa su i
njezin pristup i spoznaje svagda aktualni i nezaobilazni i u znanstvenoj,
pedagogijskoj obradi izobrazbe i odgoja, i u njezinoj primjeni.“ ( Skledar
N. (1997). Religijska kultura u odgojno-obrazovnom procesu u Hrvatskoj.)
No ipak,
važnije od svega, je negdje u ovome svijetu pronaći vlastiti smisao. Jer kao
što reče Ivanka Mazurkijević: „Svijet je lijep samo ako u njemu
nađeš svoj svijet“.
Podijeli na društvenim mrežama