Od nelagode. I
strah mi je zavladao utrobom od pomisli da sam samo sposoban za lomljenje
kostiju i ni za šta drugo. Dobro, znao sam skuhati čaj kad bi se od mene
zatražilo, al već u dodiru s džezmom bi me prošla veća želja i ambicija za
životom.
Onda sam čuo na jednoj emisiji neku stvar koja
je išla otprilike ovako: mamamijamamamijamamamijaletmigobijalitizubhevdenimputinsajdformiformformiiiiiiiiiiiiiiii,
bubnjevi su napravili tra-tu-tu-tu-tra-tu-tu-ta,
i valjda uslijed vrućice ili napada euforije koji samo donekle podsjeća na
epileptični udar, naglo me je ono što je uslijedilo zatuklo o zid, a potom me
ošinulo uvis jer su televizor, namještaj, luster, četkica za zube, nekoliko
čaša, zajedno sa mnom, opsjeli poltergejsti. Vrtjelo me sve brže i brže dok
napokon nisam aterirao negdje oko Novog Zelanda. Kad sam se teleportirao natrag
sve se vratilo u normalu jer se s televizije obratio Saša Zalepugin
obavještavajući nas da će nakon engleskog sastava Kvin uskoro, ovaj put uživo
iz studija, nastupiti i neki Luis šta svira harmoniku na razvlačenje ko lud i iz
Bosne je. Super! Brzo sam ugasio aparat s kojim smo gledali u daljinu i pitao
sestru jel ona zna za taj sastav. Budući da je bila zauzeta kreiranjem haljine
za maturalnu zabavu nije stigla ni pogledati u mene, već se još više udubila u
crtkanje po bilježnici. Malko sam se približio njezinom radnom stolu, koji je u
slobodno vrijeme svima nama koristio i kao onaj obični na kojem se služi hrana,
primijetivši tek kako mi je ta karikatura baš zgodna i odlično predstavlja
Terezu Kesoviju. Odmah poslije te primjedbe sam shvatio šta znači biti
religiozan jer sam vidio svog boga. Da, pa, ono, hm, da sam i ostao uskraćen za
tu informaciju ne bih puno izgubio. Nešto dostojanstva koje mi je preostalo
skupio sam po dnevnom boravku i odmaglio van jer me je ondje čekala ponica.
Biciklom sam mogao zbrisati na brzaka i potom
s prihvatljive udaljenosti pratiti složene stupnjeve sestrine ćudljive prirode.
Ali uvijek ju je razdražljivost brzo napuštala. Mislim da nije imala vremena za
mulca poput mene. Pa sam se promuvao po susjedstvu na plavoj munji, kako sam od
milja zvao ponicu. Kod križanja koje smo zvali pul butegi, Veljko je, godinama već, puštao uglavnom za sebe i one
koji su se ondje namjerno i slučajno zatekli, Roda Stewarta. Kakav pušioničar.
Vozio sam dalje, preko neasfaltiranog dijela po makadamu do Rajka, koji je
dosljedno pratio sve trendove u muzici u periodu od 1972. do 1974. Nikada
preko. Zakočio sam naglo, pa su se kamenčići ispod gume razbježali od siline
kontra kočnice koju je mogla proizvesti samo ponica. Sjeo sam na zidić i slušao
repertoar pripremljen za danas. Međutim, iz nekog razloga me Rajko nije
simpatizirao pa je, čim me je skužio, uzeo koserić dobacujući da će mi prerezat
osim dva prsta na ruci i sajlu od prednjih brenzi. S njim se nije bilo za zaje…vati
pa sam zajahao opet na sic i šmug! Pičio sam do sljedeće stanice, nizbrdo do
Martinkovca, i par mušica mi je popravilo proteinsku sliku krvi kad sam ih
inhalirao direktno kroz usta. Pa, da, bio je to ruralan kraj, bube su bile
posvuda oko nas. A nešto njih, dakle, i u nama. Projurio sam kroz onaj šumski
putić, ptice su još uvijek cvrkutale, nisu ni slutile kako će uskoro potpuno
nestati zeleni gaj u kojem su se prepucavale, i napokon stigao do posljednjeg
izvora svježe mjuze. Darko je, tvrdili su mi, bio panker. Ostavio mi je, kad se
oženio, par mjeseci nakon ove zgode, dvije singlice od Sex Pistolsa i
zaprijetio ‘da ih nisi slučajno čuvao!‘,
jer u protivnom da se mogu oprostit od ušnih resica. A vele da je danas društvo
puno nasilnika! Pih, pojma nemaju. Spazio me s prozora i napravio mot rukom
nek se slobodno približim. Nemarno mu je visila cigareta iz usta, a dim mu je
ulazio u desno oko, žmirkao je od peckanja. Odi mali, čuj ovu, snimio sam je na
kazetu, evo…
Počela je bučna gitara, strugala s distorzijom, pa onda visoki
ton na basu i potom bubnjevi od kojih su se raspadali zvučnici na Darkovom
kaziću, ljepljiva tema na klavijaturi od koje mi se omaknuo osmijeh na licu. Paz’ sad riječi, nadglasavao se Darko sa
sobom: učim da naučim da nauka je sranje,
uče me u školi u životu prolazi, u životu prolazi samo vjeran pas, pa još
jednom onaj zarazni rif na električnoj gitari, nakon čega je njegov ćik umalo
promašio moju glavu. To su ti naši!
Termiti! Nek te sestra vodi na koncert, si me čuo?! Nisam gluh, moronu,
htio sam mu reć, al bio sam mu zahvalan, jer sam se kao omamljen vratio uskoro
doma, gurajući biciklu sa strane, kao da sam je upravo taj čas prerastao, šta
li. To ljeto sam otišao prvi puta pogledati Termite. Bez pratnje skrbnice.
Podijeli na društvenim mrežama