Lucijin vir na Rječini

Premećem
misli po glavi i pokušavam se dosjetiti koliko mi Rječani znamo štorija,
mitova, legendi, predaja i sličnih pripovjednih oblika kojima je fabularna
okosnica upravo taj ključni riječki pojam, voda. Čini mi se da ih nema previše
ili barem ne u mjeri u kojoj bi se to od grada definiranog vodom očekivalo.
Kako minus prebroditi? Čovjek sam od slova, u neku ruku zarobljenik nanizanih
crnih značića na bijeloj podlozi, ne mogu si u tomu pomoći, pa mi pada na
pamet  – a što bi drugo – kako bi bilo zgodno prirediti kakvu knjigu na čije
bi nas stranice pozivale sakupljene priče posvećene riječkoj vodi. Neka
predaje, štorije i njima slični zapisi o njoj poteku dalje u riječke i
neriječke čitateljske ruke.

Da ne ostane sve na premetanju misli, da zamisao napravi
korak prema ostvarenju, pružam osobni prvi radni prilog, onaj koji se usmjerava
prikupljanju pripovjednog materijala za zbirku priča kojima je motiv spona
Rijeke i vode. Priča je to o jednoj Luciji, Grobničanki (ili Gromišćici, ako
vam se tako više hoće), priča tužna i zato možda mrvu neprimjerena u pristižući
svečarski dan. Ali što ćemo, smatrajmo priču malim čitateljskim poklonom, a
znamo da se poklonima ne gleda u zube…

Pozornica događaja je u gradskoj suburbiji, na Rječini pored
Lopače, gdje mještani znaju za dubok vir, naravno u danima kada je Rječina
snažnog tijeka, poslije jakih kiša, mnogima od njih slikovit, pomalo i
romantičnog ozračja. To mjesto nazivaju Lucijin, točnije Lucinski vir. Naziv
duguje objašnjenje lokalnoj legendi, za koju je lako moguće da je izrasla na
istinitom događaju.

Zaronimo li u nju, kazat će nam kako u kraju tom življaše
jednom davno krasotica djevojka Lucija, o čijoj ljepoti daleko puče glas. A to
je značilo kako su sljedećim elementom pripovijesti brojni prosci, privučeni
onim čemu muški rod odoljeti niti zna, niti želi, niti može. Ali Lucija još bijaše
mlada i, kaže legenda, nije se još bio ni pravi prosac pojavio, pa djevojka
ostade zračiti svojoj okolini kao da je neodoljiv magnet. Sve će postati
drukčije, ili možda neće, kada se u pripovijest ušeta jedan od knezova
frankopanskih iz grada Grobnika. Krasna djeva zapela je i njemu za oko, pa se
potrudio privoliti djevu sebi, slao joj darove, ali – zaludu. Kaže pripovijest
da mu djeva odgovori kako je ona iz naroda, neplemenita porijekla, a knez si
treba potražiti para među sebi ravnima, među kneginjama. Jednom riječju, neka
je pusti nam miru.

To knezu Frankopanu milo ne bijaše, u prijevodu – čovo se
prilično razbjesni, bogat i ohol kakvi su već gospodari feuda, kako danas, tako
i jučer, kako strani, tako i domaći. Svijetli knez pošalje put Lopače svoje
„grabante“  (čitaj: grabežljivce, kneževskim
zakonom pokrivene barabe i razbojnike) da uhvate Luciju i dovedu je njemu pred
noge u tvrdi Grobnik grad. Tražiše je oni koliko god se moralo, ta bez nje se
vraćati pred kneževo mrko lice nije smjelo ako im je glava na ramenu mila. A
jest. Traži oni tamo, traži oni amo, pa kada Lucija jednom moraše protegnuti
korak uz Rječinu sama, ili joj se samo ushtjedne prošetati, prepriječiše djevi
put, opkoliše je i uhvatiše.

Kraj priče, u čvrstim muškim rukama? Taman posla. Luciju
krenuše vezati da bi je lakše posjeli na konja i krenuli s njom kao kneževskim
plijenom put Grobnika grada, ali se ona otme, potrči prema hučnoj Rječini i – s
litice se baci u duboki vir.

Jezikova juha što su je u povratku popili knezovi junaci
harni ostaje manje zanimljiv dio pripovijesti o frakopanskim nasilnicima, za
efektan završetak mnogo je privlačnija informacija da je vir u tamošnjih
stanovnika ubrzo prozvan imenom hrabre Gromišćice.

Je li u redu to ime danas zaboraviti? Ja svoj odgovor imam,
i to ne samo u vrijeme kada nam u misli stiže Dan grada, pa i ne samo zbog u
njega upletenoga „vodenog“ motiva. A tebi, uvaženi čitatelju ovih redaka, s
povjerenjem prepuštam tvoj.