Magla parlamentarnog višestranačja

Mene
ovo pitanje muči već godinama, ali ta osobna dilema postoji samo u trenucima
kada mi padne mrak na oči. No, u vremenu kada mi je sve bistro, jasno vidim da
koristi nema nikakve pa je time i pitanje navedene štete potpuno zanemarivo. Dapače, sa stanovišta biračkog tijela,
političke  stranke, u biti, ne postoje,
niti je ikada itko u ovoj državi glasovao za neku stranku.

Naravno
da se ovo ne smije reći na maturskom ispitu iz povijesti, ali nama koji smo
pisali tu povijest svojim biračkim glasovima nitko ne mora pričat kako je to
bilo. A bilo je ovako.

Na
prvim višestranačkim izborima glasovalo se ZA Franju Tuđmana ili PROTIV Franje Tuđmana.
Ako si bio ZA, glasovao si za HDZ, ako si bio protiv glasovao si za neku drugu
stranku čiji je nosilac liste ostavio najbolji dojam na tebe. Tako je ostalo do danas.

Tuđman
i dalje nosi 25. posto sigurnih glasova za HDZ, ostalih pet posto (i nešto kusur)
dobiva (ili gubi) aktualni predsjednik kojega će birači usporediti sa ostalim
čelnicima drugih stranaka.

Ivica
Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Zoran Milanović… samo su pobjednici ili
gubitnici u političkoj utrci u kojoj se ganja onaj odlučujući ostatak biračkih
glasova koji se veže na zagarantirani postotak s jedne i druge strane.

A
za tu pobjedu nije potrebna stranka nego karizma – urođena osobnost političkog
kandidata u kojoj kritični postotak birača prepoznaje vlastitog lidera kojemu
vjeruju. Oni su autonomna politička tijela koji nose uspjeh za sebe i druge.
Stranka je u tom slučaju samo lista na kojoj piše njihovo ime i usko je povezana
sa osobnošću svoga čelnika.

Čemu
onda uopće stranka?

Mnogi,
pa i sami lideri stranaka, odgovoriti će na ovo pitanje školski: Ona je potrebna
radi stranačke infrastrukture i unutarnje stranačke organizacije koja lideru
stranke daje potrebnu političku potporu.

O
tome, naravno, nema nikakvog spora. Ali
samo je pitanje: Tko to plaća?

Ukoliko
račun potpisuje privatni kapital, onda nema nikakvih problema. U tom slučaju, neka
svako sebi stvara pozadinsku bazu kakvu želi. No kada je u pitanju državni
novac, stvari treba postaviti drugačije.

Politika
je ozbiljan posao i, ako ćemo biti ozbiljni, u tom pogledu postaviti ćemo i
ozbiljno pitanje:

Postoji
li bolja politička baza koja nositeljima vlasti, državnim i lokalnim
dužnosnicima, može dati kvalitetniju političku i stručno tehničku potporu od
domaćih sveučilišta?

Ako
razumijemo prirodu profesije, svakome je jasno da je esencija domaće izvrsnosti
upravo na spomenutom mjestu. Nije li
onda svakojoj političkoj stranci daleko pametnije formirati stručne savjetničke
timove (odbore) upravo iz te sveučilišne mreže te državnim novcem umjesto stranačkih
blagajni pojačati sveučilišne – sukladno participaciji konkretnog sveučilišta u
logističkom stručno-savjetničkom timu pojedine parlamentarne stranke?  

Ako
je tako (a ne vidim razloga ne vjerovati u to), čemu onda trošiti državni novac
na financiranje stranačke infrastrukture i unutarnje organizacije onih stranaka
koji su ušli u sabor?

Osim
što je nepotrebno, ono je i štetno po razvoj političkog pluralizma jer
parlamentarne stranke time postaju privilegirane na političkom tržištu, koje bi
trebalo osigurati jednake uvijete u političkoj utakmici svima koji se žele
baviti ovim poslom.

Zato
pustimo stranke neka se prirodno rađaju i umiru, bez ikakve vezanosti za
njihovu izmišljenu povijesnu ulogu. Takve fikcije nikome ne donose dobro. Uostalom,
uspješnim gradonačelnicima i uspješnim županima, koji imaju široku potporu
birača, i sama stranka s vremenom postaje velika smetnja. Zbog toga mislim da
su potresi u strankama veoma dobri, jer nakon svakog takvog izađe neko novo ime
– lider koji barem ulije novu nadu.  

Za
predvidljivu i uspavanu hrvatsku političku scenu, više nego korisno. Kamo sreće
da se ponavlja što češće. Jednom se mora i posrećiti.