Mahatma Gandhi – sjećanje na djelo

Rijetko koja povijesna ličnost uživa toliko istinskog poštovanja u svijetu kao što je Gandhi – jedini nacionalni vođa koji je nacionalizam i nacionalni ponos jedne zemlje uspio podići na razinu duhovne vrline. Svi drugi takvi pokušaji – poglavito u novijoj povijesti čovječanstva – završili su, manje-više, propalom političkom avanturom čiji se razvoj događaja najčešće znao pretvoriti u notorni nacionalistički talambas, sunovrativši narode svojih zemalja u političku, religijsku i kulturnu provaliju kojom vladaju najprizemnije šovinističke strasti: osveta i mržnja.

Za razliku od ostalih, Gandijev oslobodilački pokret težio je svojem političkom cilju bezuvjetnim pravilima borbe kojima je svaki oblik nasilja bio apsolutno stran. Njegovi “rodoljubi” – satyagrahini – bili su naoružani samo vjerom, ovješenom na redeniku jedanaest strogih zavjeta koje je trebalo slijediti poniznog duha: nenasilje, istina, poštovanje vlasništva, celibat, fizički rad, neposjedovanje, kontrola nepca, neustrašivost, poštovanje svih religija, domaća radinost, ukidanje nedodirljivosti.    

Jedno od meni najdražih svjedočanstava posvećenih Gandijevom liku i djelu jeste ono Paramahanse Yoganande, koji se sa “indijskim političkim svecem”  susreo u njegovom ašramu u Wardhiju, negdje pred kraj njegova života. U svojoj slavnoj knjizi Autobiografija jednog yogija, Yogananda jedno poglavlje posvećuje upravo tom susretu.
Nekoliko kratkih ulomaka iz tog dijela s velikom radošću dijelim s čitateljima ove kolumne:

“Mahatmađi”, obratio sam se čučnuvši kraj njega na tvrdu hasuru, “molim vas recite mi svoju definiciju ahimse.”
“Izbjegavanje nanošenja zla svakom živom biću mišlju ili djelom.”- odgovorio je.

…Mahatma je s poštovanjem proučavao sve religije svijeta. Glavni izvori njegovog učenja o nenasilju jesu đainski sveti spisi, Novi zavjet i sociološke rasprave Lava Tolstoja. Svoj credo izrazio je ovako:
“Vjerujem da je Bog nadahnuo stvaranje Biblije, Kurana i Zend-Aveste jednako kao i što je nadahnuo Vede. Vjerujem u instituciju gurua, ali u ovom današnjem vremenu milijuni ljudi moraju biti bez gurua, jer je teško naći savršenu čistoću združenu sa savršenom učenošću. No nitko ne treba strahovati da neće shvatiti istinu svoje religije, jer su temelji hinduizma, kao i temelji svake druge velike religije nepromjenjivi i lako razumljivi.
Kao svaki hinduista vjerujem u Boga i njegovo jedinstvo, u ponovo rođenje i spasenje. Hinduizam nije isključiva religija. U njemu ima mjesta za štovanje svih proroka svijeta. To nije misionarska religija u uobičajenom smislu riječi. Ona svakom preporučuje neka štuje Boga u skladu s vlastitom vjerom ili dharmom i stoga nije u ratu ni sa jednom drugom religijom.”

O Kristu Gandhi je napisao: “Siguran sam da bi, kad bi živio ovdje i sada, blagoslovio mnoge koji nisu ni čuli za njegovo ime kao što je pisano: ‘Neće svaki koji mi govori Gospode, Gospode, ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca mojega na nebesima.’ Primjerom vlastita života Isus je postavio čovječanstvu veličanstven cilj prema kojemu bismo svi trebali težiti. Smatram da on  ne pripada samo kršćanstvu nego svim zemljama i rasama.”

Gandhijev glas nenasilja obraća se najvišem dijelu čovjekove savjesti. Neka narodi više ne sklapaju saveze sa smrću nego sa životom. Ne sa razaranjem nego sa stvaranjem, ne sa slijepim razornim silama već sa stvaralačkim silama ljubavi.

“Čovjek treba oprostiti svaku uvredu”, piše u Mahabharati. ”Rečeno je da produženje vrste ovisi o čovjekovoj sposobnosti praštanja. Praštanje je svetost. Praštanje drži svemir na okupu. Praštanje je moć moćnih. Praštanje je žrtva. Praštanje je duševni mir. Praštanje i blagost svojstva su pribranog čovjeka. Oni su vječna vrlina.”

Nenasilje je prirodna posljedica praštanja i ljubavi. “Ako u pravičnoj bici treba izgubiti život”, objavljuje Gandhi,  “čovjek mora biti spreman da kao i Isus prolije vlastitu krv, a ne krv drugih. Tako će se na kraju dogoditi da se na svijetu prolijeva manje krvi.”

Jednog dana pisat će se spjevovi o satyagrahinima Indije koji su se mržnji suprotstavili ljubavlju, nasilju nenasiljem, koji su dopustili da ih bez milosti poubijaju ne htijući se braniti. Posljedice toga bili su povijesni događaji u kojima su naoružani protivnici bacili puške i pobjegli posramljeni i do dna potreseni pogledom na ljude koji su život drugih cijenili više od vlastitog.

“Čekat ću stoljećima bude li to potrebno”, kazao je Gandhi, “i neću slobodu svoje zemlje kupovati krvlju.”  Nikad nije zaboravio veličanstvenu opomenu: “Tko se mača laća, od mača će i poginuti.”

Time što je obučio tisuće pravih satyagrahina (ljudi koji su položili jedanaest strogih zavjeta) koji su i sami širili poruku; time što je strpljivo obrazovao mase  Indije da shvate spiritualne , a zatim i materijalne koristi nenasilja; time što je  ljude naoružao oružjem – pasivnim otporom i odbijanjem surađivanja s nepravdom, spremnošću da se podnesu poniženja, zatvor pa čak i sama smrt, a da se ne pribjegne oružju; time što je bezbrojnim primjerima herojskog mučeništva stekao simpatije svijeta, Gandhi je na dramatičan način pokazao praktičnu prirodu nenasilja, njegovu moć da svađu rješava bez rata.

Svojim metodama nenasilja Gandhi je za svoju zemlju uspio dobiti više političkih prava nego vođa bilo koje druge zemlje, iako nije upotrijebio oružje. Nenasilje za uklanjanje zla i nepravde s uspjehom se primjenjuje  ne samo u političkoj areni nego i na  osjetljivom  i složenom području društvenih reformi. Gandhi i  njegovi sljedbenici okončali su mnoge dugotrajne svađe između hinduista i muslimana. Stotine tisuća muslimana smatraju Mahatmu svojim vođom. “Nedodirljivi” ( obespravljeni sloj društva izbačen iz kastinskog sustava, čiji se ponižavajući status prenosio s koljena na koljeno.  op. D.S.) su u njemu našli neustrašivog i pobjedonosnog borca za svoja prava. “Ako treba da se ponovo rodim”, napisao je Gandhi, “želio bih se roditi kao parija među parijama, jer ću im tako najbolje služiti.”

Mahatma je zaista bio “velika duša”, ali su  nepismeni milijuni bili ti koji su bili dovoljno pronicljivi da mu nadjenu to ime. Tog blagog proroka poštuju u njegovoj vlastitoj zemlji. Seljak najnižeg roda mogao je prihvatiti Gandhijev uzvišeni izazov. Mahatma svim srcem vjeruje u čovjekovu urođenu plemenitost. Neizbježni neuspjesi nisu  ga razočarali. “Čak i ako ga protivnik prevari dvadeset puta”, piše on, “satyagrahin  je spreman da mu dvadeset i prvi put povjeruje, jer je implicitno povjerenje u ljudsku prirodu sama suština njegovog vjerovanja.”

“Vi ste , Mahatmađi, izuzetan čovjek. Ne smijete očekivati od ostalih da se ponašaju kao i vi”, primijetio je jedan kritičar.
“Čudno je kako se zavaravamo zamišljajući da se tijelo može popraviti, ali da je nemoguće probuditi skrivene snage duše”, odgovorio je Gandhi. “Nastojim pokazati da sam, iako posjedujem neke od tih moći, slab smrtnik kao i svi ostali, i da  u meni nikad nije bilo, niti sad ima, ičeg izuzetnog. Jednostavan sam čovjek sklon greškama kao i svaki moj bližnji. Priznajem, međutim, da sam dovoljno ponizan da priznam svoje greške i da ih nastojim ispraviti. Priznajem da nepokolebljivo vjerujem u Boga i njegovu dobrotu i strastveno volim istinu i ljubav. Ali nije li to latentno u svakome od nas? Želimo li napredovati, ne smijemo ponavljati povijest nego moramo stvarati novu povijest. Moramo dodavati nasljedstvu koje  su nam ostavili naši preci. Ako možemo  otkrivati i pronalaziti u pojavnom  svijetu, moramo li objaviti bankrot u duhovnom? Zar ne bi bilo moguće povećati broj izuzetaka tako da oni postanu pravilo? Zar čovjek uvijek mora najprije biti zvijer, a tek zatim – ako uopće – čovjek?”

…“Ne borim se ni za što manje od svjetskog mira”, izjavio je Gandhi. “Uspije li u Indiji pokret nenasilja, on će dati novo značenje rodoljublju, i ako smijem ponizno dodati, samom životu.” Tu kao da odjekuju Kristove riječi: “Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlu. Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.’ ”