Mala škola diplomacije

Ali
najvažnije od svega je biti svjestan sebe, u svijesti i podsvijesti malog i
velikog mozga – ne letjeti visoko, a kada se već poleti, ne junačiti se na
krivom mjestu u krivo vrijeme bez pokrića u znanju i tehnici letenja.

To je nešto slično
kao u onoj priči iz vica o bahatom zecu i papagaju koji su putovali avionom i
sjeli u poslovnu klasu bez rezervacije. Dođe stjuardesa i zamoli ih da prijeđu u
ekonomsku jer sjede na pogrešnom mjestu. Papagalo kaže da neće. Ova mu
zaprijeti da će pozvati pilota i da će ga izbacit iz aviona, a on joj kaže da
ga boli kljun što će ga izbacit. Tada se istim riječima obrati zecu, a zeko
ponovi sve isto kao papagaj (samo umjesto kljuna reče da ga boli rep). Vidjevši
da nema vajde, stjuardesa se pokupi i ode po svojem poslu. A na to će papagaj
svom kolegi suputniku: „Zec, znaš li ti letjeti?“ Ne znam, kaže zec. „Pa što se onda (piiiip).“

Isprike na
ovoj maloj cenzuri, ali bilo je nužno…ovo je diplomatska kolumna i treba pažljivo
birati riječi. No vjerujem da ste razumjeli.

Ali zlatna mudrost
uspješne diplomacije nije samo u riječima i govoru, nego i stavu…ili, bolje rečeno, održavanju političke ravnoteže – kada
je glede stabilnog moralno političkog stanja u zemlji nužno da si pravilno centriran
po pravcu i elevaciji…Ni gore, ni dolje…ni previše lijevo,
ni previše desno, nego taman negdje na sredini.

Školski
primjer takvog diplomatskog balansiranja
je, recimo, onaj iz vremena kada su nam Rusi nakon sloma živaca zbog druga Tita
uveli sankcije pa smo spas za razvoj socijalizma potražili u prijateljstvu sa
Amerikancima. I taman kad nam je krenulo, evo ti Che Guevare…ni prije ni
kasnije nego baš sad kad ne treba… Došao u hitnu gerilsku posjetu prijateljskoj
Jugoslaviji kako bi na lijepe riječi dobio oružanu podršku u dinamičkoj
revolucionarnoj borbi protiv statičke američke agresije, a u cilju jačanja
kubanske revolucije. Radilo se o nekoj planiranoj humanitarnoj donaciji njegovim
borcima otpora u vidu nekoliko kontejnera lakog naoružanja. No Tito mu objasni
da to nema smisla, pogotovu sad u vrijeme kada smo politikom miroljubive i
aktivne koegzistencije postigli sporazum o neograničenom peglanju American Express,
na račun Bijele kuće.

Shvati dr. Che
Guevara da je zbilja nezgodno i kad je već mislio da je uzalud potegnuo do Beograda,
Stari zapali kubanku, otpuhne dim i reče. „Ali imam rješenje… Dakle, slušaj….ne
možemo ti poklonit oružje  jer bi to bilo
nepristojno i nezahvalno od nas, ali možemo ti ga prodat. Biznis je biznis i to
nam Amerikanci neće zamjeriti.“

„Evo ruka
maršale“, zahvali se Che, i relativno zadovoljan vrati se kući…..Eto, to je
drugi primjer.

A treći se
tiče sposobnosti orijentacije u vanrednim
političkim prilikama, kao što je, hajmo reći, ona iz 56-te, neposredno
prije Mađarske revolucije, kada Tito na povratku iz Moskve skreće u Budimpeštu
da posavjetuje Imru Nagyija i njegove drugove da ne budu naivni
jer se povijesna iskustva mirne dezintegracije Jugoslavije sa Rusijom ne mogu
primijeniti u Mađarskoj, i onaj tko im je to rekao da se ne razumije u politiku.
Nisu ga poslušali, i desilo se ono što se desilo. No sam posjet ipak nije bio
uzaludan. Rusi su cijenili  njegove
diplomatske napore da urazumi mađarsko kontrarevolucionarno vodstvo i odmah pristali
potpisat bilateralne sporazume o prodaji novih MIG-ova po akcijskoj cijeni i
nesmetanom izvozu Vegete u SSSR.

Eto, tako to
bijaše nekad kada se pazilo na svaku riječ….A onda je došla demokracija…i nitko
više nigdje ne pazi što priča. Ni studenti, ni đaci…ni ministri, ni premijeri.