Malo smo proćakulali, o Rijeci, šta ima ondje i tome slično, nakon čega sam shvatio da je ovaj Puležan, sa završenim fakultetom književnosti pri Filozofskom u Rijeci, zapravo u gastarbajterstvu u metropoli. Prošlo je nekoliko godina otada, a Mandić je u međuvremenu ostavio zagrebačku epizodu iza sebe trajno se nastanivši na Potoku. Odmah nakon objave druge knjige, ovog puta kratkih priča, ‘Valjalo bi me zamisliti sretnim’, Davora sam pridobio u neformalno članstvo Ri Lita. Posljednjih tri godine povremenih druženja, nastupa, Davor nije ostao samo pasivnim članom družbe. Dakako, nastavio je novinarski put koji je trasirao, no ono što je još i važnije upravo je objavio i treću knjigu, dosad najkompletnije njegovo djelo, roman ‘Đavolja simfonija’.
VS: ‘Simfonija’ je roman o odrastanju pulskog adolescenta, Damira Žagarića, ali
isto tako prati, posredno, i put njegova brata Sebastijana. Vrijeme radnje je
početak rata i devedesetih.
DM: Nije li tada sve počelo? Ili završilo, kako se uzme. U svakom slučaju to nikako nisam uspio ignorirati, iako sam htio. Vjeruj mi, doista nisam htio pisati (još jednu) knjigu o ratu, ali nametnula mi se ta priča, morao sam nekako signirati to vrijeme koje je na svakog od nas, kojoj god generaciji pripadali, ostavilo svoj trag. I svaka ta generacija ima neku svoju priču, a čini mi se da je moja generacija, dakle ona koja je za pucanje bila premlada, ali za kuženje sasvim dovoljno stara, nekako posebno, na svoj način, nakon svega, šutjela o tome. Kužim i to, valjda je slično i Gotovina razmišljao kad je onda sišao s aviona iz Haaga pa rekao: „Gledajmo u budućnost, a ne u prošlost“, dok je ekipa samo čekala mig. Naravno, to njegovo okretanje budućnosti (i tunama) u tom je vremenu bila sjajna stvar i imalo je sasvim specifičnu političku težinu, koje u potpunosti mnogi nisu svjesni, dok je moja generacija, čini mi se, u svemu tome osujećena, jer umjesto tuna još uvijek uzgaja podozrivost ostataka ostataka roditeljskog doma iz kojeg se ne uspijeva iseliti. Okretanje budućnosti, je li, nije uspjelo, pa nam ne preostaje drugo nego da zavirimo u prošlost, da vidimo gdje je to sve otišlo ukrivo. Uostalom, kako kaže Damir: „Budućnost znamo, ona je izvjesna. Prošlost je ta koju ne poznajemo.“
VS: Možda treba pojasniti čitateljstvu da je ovaj roman u neku ruku nastavak priče ‘Dezerter’ iz prethodne tvoje knjige. Očito nisi spavao mirno dok nisi završio ovu sagu, zar ne?
DM: Upravo tako. U toj priči sam postavio okvir, a budući da i danas, nakon ovog romana, smatram da je ta priča jedna od uspjelijih u toj knjizi, vjerujem da sam ispravno poslušao svoj i glasove mnogih koji su upravo iz te priče izvlačili moj potencijal za pisanje romana. Naravno, ti drugi glasovi nisu imali pojma da ću raspisati baš tu priču, čime sam postao neka vrsta samoreciklatora. Čista ekologija!
VS: Vjerno si opisao Pulu tijekom tih godina, droga je bila način života, alkohol uobičajan među tinejdžerima, nesigurnost se osjetila na svakom koraku, a mogućnosti za bijeg su bile svedene na minimum?
DM: Ma nije se ni htjelo bježati! Bilo bi potpuno pogrešno Pulu jednostrano opisivati kao dio te hrvatske ratne priče iz koje se tražio bilo kakav bijeg, pa ako on fizički nije bio moguć, onda barem daj da se šusnem u venu pa će sve bit OK. Iz mojeg rakursa u Puli je tada moja generacija živjela svojevrsni vakuum nastao ispražnjenošću starog socio-kulturnog punjenja
dok novo još nije stiglo. U Puli se gubilo u principu samo kulturološko, pa ako hoćeš i ideološko tlo pod nogama; nije ono nestajalo pod naletima raketa i bombi. I ta je ispražnjenost na moju generaciju utjecala gotovo egzistencijalistički – odjednom se našla sama pod kapom nebeskom, prepuštena sebi i svojim pravilima. I kakva je iz toga izašla? To je već pitanje za neku drugu priču.
VS: Stil pripovijedanja je linearan u romanu, no po sredini se lomi kroz dvadeset stranica stripa! Pretpostavljam da si ti autor teksta u oblačićima, jesi li i crteža?
DM: Ništa o tome nisam znao kad sam ulazio u tu priču, tako da su mi prvo trebali objasniti da je to scenarij što sam ja zamislio. Moja ruka davno se posvadila s mojim idejama, tako da nisam ni pokušao crtati, za to postoje ljudi kao što su Josip Sršen i Sebastijan Čamagajevac, koji su tako dobro pretočili moje ideje na papir da sam malo zasuzio kad sam vidio
gotov strip. Tim više što je prva cjelovita skica došla nekoliko sati prije planiranog
odlaska knjige u tisak. Samo kad se sjetim tog vikenda, moram popit rakijicu. Uh. Ali isplatilo se, a čitatelj za cijenu jedne knjige dobiva knjigu i strip; pa di ćeš bolje!
VS: Naziv romana je derivat Stones klasika Sympathy for theDevil. Općenito, Simfonija je donekle oslonjena na pop reference, a osim toga Damir, glavni lik, je i sam dijelom pulske garažne rock scene.
DM: Da, kad nisam bio ja. Stvarno ne znam koliko je to lijenosti moralo bit u mene da u vrijeme kad si kod upoznavanja prvo rekao ime benda a onda svoje, ja nemam ni pokušaj benda. Ne znam, mali je morao imati bend jer bi bilo literarno neuvjerljivo da ga u to doba nije imao. A s naslovom je bilo muke, neću ti ni početi pričati koje su sve bile varijante u igri, jer
ih ima i doista strašnih. Mislim da je na prvu ova simfonija malo pretenciozna, ali kažu mi ljudi kad pročitaju knjigu da im sjedne.
VS: Zanimljivo je da je tekst pisan jednostavnim, tečnim stilom, povremeno poprima formu trilera, to će reći da je filmičan, no sadrži i duboka promišljanja o misterijama koja prate svaku familiju, pa tako i ovu Žagarićevu.
DM: Pa ako je doista tako kako kažeš, ja sam prilično sretan čovjek, jer to je ono što sam htio. Jedan od najvećih izazova bilo mi je kreirati uvjerljivog pripovjedača u prvom licu koji na početku rata ima oko 15, a na kraju gotovo 19 godina. S druge strane, knjige koje jako volim čitati često negdje u svojoj osnovi imaju krimi-priču, ali je uspješno transcendiraju, bilježeći i misao o svijetu i životu, po mogućnosti takvu u kojoj se prepoznaješ. I naravno, kad kažeš obitelj, meni je ona jedan od najvećih ljudskih misterija, možda i najveći spisateljski izazov. Tu sam tek zagrebao po površini.
VS: Pisao si autentičnim jezikom devedesetih u Puli. On je kombinacija lokalnog čakavskog istrijanskog, te urbanog s primjesama i utjecajima došljaka iz svih krajeva bivše države. Pojavi se tu i ekavica, kao i česta, namjerna, uporaba prijedloga ‘da’. Očito nisi podlegao modernim purifikacijskim tendencijama kroatiziranja tekstova. Misliš li da će to nekome predstavljati trn u oku? Uostalom, to je bila i namjera, nije li?
DM: Jezik je najuže vezan za težnju da mi pripovjedač bude uvjerljiv. Jer njegov razvoj na mikro planu ujedno prati i promjene na makro planu. Pula je pritom doista specifična tih godina. Recimo, iako je bilo ekipe koja bi znala reći „šugaman“ za ručnik, ona je urbanija ipak gotovo u pravilu govorila peškir. Ali ne sa srpskim naglaskom, na prvom slogu, nego s istarskim, na zadnjem. I ta je mala riječ kao sinegdoha cijelog jednog vremena i svih tih događanja: rado primamo tuđe, ali od toga radimo svoje. Ima onkraj te priče i ona mračnija, ocrtana u istrijanskoj zatvorenosti, pa sam i nju pokušao nekako signirati, ali urbani đir tih godina bio je nešto u čemu se svatko liberalnijih stavova mogao lako prepoznati.
VS: Kao autentičnom Puležanu podvaljujem ti sljedeće pitanje – TheSpoons ili Messerschmitt?
DM: A mogo si me pitat i Beatlese ili Stonese isto tako. Pa bih rekao Stonesi J U pulskom slučaju dat ću mali primat Spoonsima, jer sam uvijek više volio barem naznaku eksperimeta od tvrdih, pravocrtnih gitara. Zato mi i jesu najdraži Stonesi s još živim Brianom Jonesom. Ali Messerchmitt su me, s druge strane, naučili kako rock bend mora furati svoju priču ako je „čru“, dok su Spoonsi, pak, uspjeli pripitomiti jednog Belog, Damira Bačca, pankera i najsimpatičnijeg sotonu kojeg znam. A to im nikad nisam oprostio.
VS: Koliko si dugo radio na romanu? Neki su dijelovi, čini mi se, nastajali u hipu, u višesatnim sessionima koje si provodio pred kompjuterom, dok su neki posebno dorađivani, brušeni do perfekcije, poput posljednjeg poglavlja pisanog bez interpukcije, u cilju čitanja u jednom dahu.
DM: Roman sam napisao u nekih godinu i pol, ali to je ono, kad je pala odluka da krećem. Nekako mi se čini da je to ona knjiga koju pišeš oduvijek, samo je nisi zapisao. A to kako sam napisao to zadnje poglavlje ostat će i meni samom mala misterija, jer eto, bit ću ti potpuno iskren, nisam nešto baš jako zaljubljen u svoje pisanje i baš se ne volim čitati. Pogotov ne nakon što je objavljeno, kad se čini kao uklesano u kamen i ne možeš mu ništa. Uvijek imam dojam da je to sve plitko, prvoloptaški i, štajaznam, tanko. Taj komad teksta pročitao sam nekoliko puta i uvijek mi je nekako još malo rekao o meni, o likovima, o romanu, o životu… Bože mili, najbesramnije reklamiram vlastito pisanje! Ali opet, znaš kako kažu, pisci uglavnom vole svoje najlošije tekstove, pa tko zapravo zna…
VS: Misliš li da postoji nastavak Simfoniji?
DM: Ako je Danny Boyle napravio Trainspotting 2, onda ništa više nije sveto i nema toga što ne može imati nastavak.
VS: A sad praktična pitanja. Promocija romana je, očekivano i sasvim opravdano, rezervirana za Pulu, na predstojećem sajmu knjiga, vrlo brzo, početkom prosinca. Promocija zbirke priča bila je stanoviti performance, no sad mi se ne čini da ćeš išta slično prirediti.
DM: Apsolutno si u pravu. Znaš, baš mi se urezalo kad mi je svojedobno kritičarka Jutarnjeg Jagna Pogačnik u recenziji prošle knjige rekla da se ne trebam skrivati iza performansa. Mislim da se tada nisam skrivao, bila je to takva knjiga, pomalo zajebantska, koja je tražila i šou od promocije, tim više što sam potpuno štuf, kao novinar kulture, dosadnih promocija kojih sam vidio puno previše. Ali ova knjiga to doista ne treba, tako da ćemo u Puli 6. prosinca odraditi jednu klasiku, koliko klasično može biti kad si na stageu, uz urednicu, zajedno s Ivicom Ivaniševićem.
VS: Još samo usput da te pitam o još jednom rođenom Puležanu, Vladimiru Arsenijeviću, koji je svojedobno objavio, zajedno sa strip crtačem Aleksandrom Zografom, knjigu Išmail. Jesi li upoznat s tim naslovom? Obzirom je taj spoj romana i stripa doista rijedak u ovim krajevima, ali nipošto neprikladan.
DM: Ja sam, usvojoj provincijalnoj ograničenosti, naravno mislio da sam prvi koji se toga sjetio. Hvala ti što si mi razbio iluzije. Ne, nisam imao pojma, ali imat ću, sigurno. Naći ću opet nešto u čemu sam prvi, kad pročitam tu knjigu.
VS: U romanu se Rijeka spominje tek nekoliko puta, kao usputna stanica Sebastijana i Damira. No, ti je svakako nećeš izbjeć u promociji, nadam se.
DM: Nikako! Rijeka ide u utorak, 20. prosinca u 19 sati u Ex librisu. Ne znam još sastav predstavljača, ali znam sastav alkohola: C2H5OH. Dođite svi da vidimo kakve posljedice izaziva pretjerano konzumiranje: književnosti i alkoholnih pića!
VS: Sad kad si se oprobao u tri različite književne forme – poezija, kratka priča, roman – za koju držiš da ti je optimalno poslužila kao platforma za predstavljanje sebe kao pisca?
DM: Uvijek ona zadnja, naravno, ali tek se počinjem okušavati u formi scenarija, i veselim se tome, pa o tom potom. Nastaju i neke priče, a zapišem tu i tamo i pokoju pjesmu, iako sve rjeđe. Roman, čini mi se, neću tako skoro. Iako, moram ti priznati, nešto se pokušava probiti vani kao koncept. Ali vrlo uspješno zasad to blokiram, što će najviše cijeniti moji bližnji, koji su se za vrijeme pisanja ovog romana uglavnom susretali s mojim odbijenicama, nervozom i redukcijama. Hvala im što nisu odustali.
VS: I za kraj, po jedna preporuka naslova koji si upravo pročitao, filma koji te razvalio, album koji ni u kom slučaju ne bi uzeo sa sobom na pusti otok!
DM: Nisam još pročitao, ali sam na pola Franzenovih Korekcija. Znam, da, kasnim, kasnim, ali za takvu sjajnost nikad nije kasno. Ma i dobro da ga nisam uzeo prije, ne bih se nikad odvažio napisati ni jedan karakter dok na svijetu postoji takva besprijekorna karakterizacija likova. Tip ubija. Jedino što me pila je to što je tako popularan. Nemoguće je da bude tako dobar i tako popularan. Šta nam je u kavu stavio? Film, jao, tako sam zapeo s tim. Nema dovoljno dana u danu! Zadnje što sam baš s totalnim guštom pogledao bio je Birdman, film s više krajeva i od Gospodara prstenova. Ali sjajan! Vidiš koliko kaskam za događanjima. A šta ne bih ponio na pusti otok? Kakvo trik pitanje – baš si mi dao mislit. Na prvu loptu pada mi na pamet svašta, onako, prozirno, ali ne, ne, na pusti otok sa mnom nikako ne bi išao Bob Dylan. U kompletnoj diskografiji, akustični ili električni. Bojim se da tog unjkavca
mogu samo čitati.
Podijeli na društvenim mrežama