Uistinu?
Jučer baš i nije bilo tako. Predah i osvježenje stanovali su baš tu, u zaljevu
gdje se danas kočopere dvjestometarski dokovi i stotonske dizalice, tvrdo
upozoravajući: „To je naš prostor, produžite cestom oko brodogradilišta zaobilazno
dalje!“ Hm, jučer. Je li uopće postojalo doba prije Viktora Lenca? Jest, i tu
je negdje, prostorom na dodir blizu, ugođajem nepremostivo daleko.
Martinšćica
1955. godine oaza je u koju Riječani radosno hrle, da bi baš u njoj pobjegli od
rada i radne stege, metalne buke i tvrdih upozorenja. Ako vam je takvu
Martinšćicu teško zamisliti, evo jednostavnog recepta – probajte sa svim
suprotnim od onoga što uz nju vezujete dojmovima danas. Baš svim.
Priču je
zakuhao Narodni odbor općine Sušak, prema čijoj je viziji ovdašnjeg života,
koja nije imala na umu samo kako će i od čega građani živjeti, već također kako
će i gdje naći trenutke odmora, 30. travnja 1955. otvoreno u Martinšćici novo
riječko izletište. Datum idealno izabran, valjalo je na najbolji mogući način
darovati „radne ljude Rijeke“ za njihov, prvomajski blagdan, neka osjete kako
je to barem povremeno biti „neradnim ljudima“. Mjesto je prethodno koristio kao
odmaralište Ferijalni savez, nadovezujući se na podatak kako je lokacija od
1926. korištena za ljetovanje djece iz raznih krajeva Jugoslavije, a plan
Narodnog odbora predvidio je njezino preuređenje u velesajamski prostor sa
zabavištem i reprezentativnim vrtnim restoranom. U to je u prvoj fazi uloženo
tri milijuna dinara. Jedan od detalja plana govorio je kako će se zbog nove
funkcije prostora produžiti trasa gradskog trolejbusa, koja je u tom trenutku
završavala na Plumbumu. Ne čekajući na trolejbusne novosti, smatrajući da će
javni prijevoz već nekako za njima, Riječani su smjesta pohrlili u novu oazu
ugode na rubu grada. S obzirom na ono što ih je tamo čekalo, kako i ne bi?
Proljeće
je bilo upravo stiglo, a pod sjenovitim krošnjama dugovječnih zaljevskih
platana moglo se popiti domaće, kastavsko vino, koje je grijalo dušu baš tako
nekako kao i duži, topliji, svjetliji dani. U zraku je bio miris janjetine na
ražnju (prvog dana ponudilo se na tanjure 25 pečenih janjaca, što nije
udovoljilo niti jednu trećinu posjetiteljskih zahtjeva), miješao se s vonjem gotovo
svima omiljenih ćevapčića i ražnjića, na svoje su došli i ljubitelji piva. Sve
se našlo zvučno začinjeno pucnjevima zračnih pušaka sa streljane, gdje je
valjalo provjeriti je li oko još uvijek ono isto, precizno, a prst miran. Druga
i drukčija streljana nudila je provjeru uspješnosti gađanja mete krpenim
loptama. Djecu se u tom kolopletu opuštajućih aktivnosti nije zaboravilo. Njih
su mamili pogled na vrtuljke u akciji i cika tanušnih glasova s letećih
sjedala. Precizna informacija uputila bi kako je izletište otvoreno s dva
vrtuljka, jednim za djecu i drugim za odrasle.
Izletište
je prvih dana moglo primiti šest stotina posjetitelja, sudeći prema broju
sjedećih mjesta, a ta je brojka već koncem mjeseca narasla na tisuću i pol. No,
Riječani, neopterećeni sjedenjem, a željni prvomajskog opuštanja, na dan
otvorenja došli su u broju od ništa manje nego – četiri tisuće. Kako je bilo
osoblju izletišta, koje se rastrčalo da svima udovolji, a znamo da svaki gost
mora biti poslužen prvi, može se samo pretpostaviti. Tako je bilo svih nekoliko
blagdanskih dana. Potom je promet nešto smanjen, dobrim dijelom zbog
nepovoljnog vremena, ali se pokazalo da su to samo standardne oscilacije, ta
nisu svi dani u godini blagdanski…
Uprava
izletišta, a ono je počelo funkcionirati u nadležnosti riječkoga Mliječnog
restorana, nije kanila stati na zabavnoj ponudi. Sjajne reakcije sugrađana koji
su Martinšćicu u svega petnaestak dana pretvorile u omiljeno gradsko odredište,
potaknule su na planiranje postavljanja raznovrsnih ljuljački, tobogana,
dodatnih vrtuljaka, električnih automobila, dvorane s iskrivljenim zrcalima i
sličnim atrakcijama. Netko je tih dana spomenuo kako će Martinšćica, nastavi li
tako, postati riječki Prater. A čim zatopli, naravno, posjetitelji će se na
rubu restorana moći i kupati, jer more je more. Planovi su se sve odvažnije množili,
uključujući zamisao da se nekadašnje tvorničke hale poduzeća Mirna, a koje su u
izletištu mogle isprva poslužiti tek kao sklonište od kiše, preurede u
velesajamske paviljone. Vrtni restoran („bašta“) u tom bi se slučaju
premjestila iza njih.
Opuštanje
bez glazbe upitna je priča, pa su Martinšćicom kroz tjedan skoro svakodnevno
odjekivali vedri tonovi. Program je bio koncertni (što će reći s naglaskom na
slušanju) i plesni, a nije se zaboravljalo ni „narodne pjesme svih naših
krajeva“, u skladu s uzusima vremena. Iznimka je bio petak, kada su glazbenici
također bili u Martinšćici, ali isključivalo da bi uvježbavali nove teme, dakle
bez nastupa. Petku će se uskoro u nenastupanju pridružiti ponedjeljak.
Uz
neizbježni začin tih godina na takvim mjestima u obliku razmjerno učestalih tučnjava
gradskih huligana, prigovora zbog visokih cijena i slično, izletište je
nastavilo godinama biti na usluzi Riječanima. Nakon odluke Narodnog odbora da
se osnuje ustanova Izletište Martinšćica, u njemu je lipnja 1958. otvoren
mliječni restoran, ponudivši mliječne proizvode i slatkiše, te postavljena
tezga za prodaju voća. Prodajna mjesta u izletištu tada su imala poduzeća
Mesar, Risnjak, Mahuna i Slastičarska zadruga Sušak. Posjetitelji su mogli doći
zvučno na svoje zahvaljujući glazbi koju se moglo čuti uživo vikendom, dakle
subotom i nedjeljom, a planiralo se organizirati i filmske projekcije. Kada smo
već kod filma, dobro je znati i to kako je dio zasluga za uspjeh izletišta
dijelom otišao na adresu riječkoga kina Partizan (kasnije Teatro Fenice), koje
je početke svojih predstava začinilo projicirajući na filmsko platno reklame s
pozivima: „Posjetite izletište koje se nalazi u romantičnom zaljevu u
Martinšćici. Zabava, ples itd.“.
Poletjevši na takvim
krilima, Martinšćica je počela postupno gubiti aureolu mjesta za izlazaka
isključivo Riječana. Ključni trenutak preokreta dogodio se ožujka 1958. godine,
kada je Savjet za trgovinu i ugostiteljstvo Općine Sušak predložio da
Martinšćica preraste u zabavni centar i prihvatilište domaćih i stranih turista,
posebno u srcu turističke sezone, u vrijeme ovdašnjih punih hotela. Za to je u
sklopu izletišta otvoren kamp, što znači da se u njemu moglo noćiti pod
šatorima. Toga ljeta Martinšćicu je posjetilo 50 tisuća izletnika, a u kampu je
zabilježeno 7.500 noćenja. Planiralo se urediti i autokamp, postaviti nekoliko
svlačionica s kabinama i tuševima, otvoriti prodavaonicu voća i povrća, također
radnju za prodaju kruha, sira i suhomesnatih proizvoda. Sve je trebao začiniti
pokretni bife koji bi ponudio osvježavajuća pića i slatkiše kupačima na plaži.
Razvojni
scenarij kretao se u takvom smjeru da je nad Martinšćicom vrlo brzo zalebdjelo pitanje − hoće li ona ostati
mjesto opuštanja ponajprije domaćih ljudi ili će izrasti u lokaciju koja će sve
više sadržaja i aktivnosti podrediti turistima? Danas znamo, niti jedna od
ponuđenih varijanti nije bila ona kojoj će budućnost pokloniti povjerenje.
Nekako u isto vrijeme
krenula su razmišljanja o selidbi Brodogradilišta Viktor Lenac iz riječke luke,
gdje se od austro-ugarskih vremena nalazilo u samom gradskom središtu. Mislima,
potom i službenim papirima, protrčavale su lokacije poput uvale Preluk,
Petrolejske luke, uvale Sršćica, uvale Marinšćica i zaljeva Klimno na otoku
Krku. Oči ovdašnjih planera u sljedećoj su fazi najviše pogledavale prema Sršćici
i Martinšćici. Savjet za komunalne poslove Općine Sušak stavio je travnja 1958.
na vrh prijedloga Sršćicu (vodeći se pored ostalog saznanjem da je Martinšćica
bila regulacijskim planom predviđena kao izletnička zona), iz Viktora Lenca
smatrali su da im više odgovara Martinšćica.
Ostatak priče manje-više
je poznat. U njoj se brusi, tutnji, reže, zavaruje, pregrađuje, ugrađuje i premazuje
bojom, a tisuće izletnika, da se i dalje kreću gdje su se svojedobno kretale,
sada bi nosile radnu odjeću i kacige. Kakvi janjci, vrtni restorani i vrtuljci,
kakvi vedri glazbeni tonovi! Kakav Prater, taman posla! Oaza ugode Martinšćica
postoji još samo u ovom tekstu.
Podijeli na društvenim mrežama