Mnogi će reći da djeca prave nered, ali mislim da je
ispravnije kazati da djeca nemaju reda… zato i prave džumbus po školi,
koji jednom godišnje kolektivno prenesu na ulice. Vjerujem kada bi reda bilo u
školi da bi ga onda prenijeli i izvan nje. U tom segmentu, kao jedan iz branše
prosvjetara, vidim prostor za veliki napredak.
Odakle krenuti?… Nesumnjivo, od samog početka…Kada je u pitanju
škola, treba poći od prvog razreda, a količinu reda sa satova redovne
nastave proširiti i na izvannastavne i izvanškolske aktivnosti (ili obratno).
To je prirodni slijed u kontinuitetu ozbiljne i temeljite odgojne politike.
Početak sa učenicima razredne nastave je naravno
najsigurniji i najtemeljitiji put pod uvjetom da ga se ne prekine do same
mature, ali početak općenito podrazumijeva i početak svake školske godine u
svim uzrastima kada se formira nova razredna grupa.
Prije toga u samoj strategiji odgoja svakako treba
raskrstiti sa nekim velikim zabludama koje su postale religijske pedagoške
dogme.
Jedna od takvih je i ta da djecu navodno treba dati u sport.
Pri tome se ne zna (a oni koji to znaju zaboravljaju) da i sport može biti štetan,
što najčešće i jeste… jer u sportu se ljudi većinom bave taktikama i tehnikama,
a rijetko pedagogijom. Bez temeljitog
odgojnog pristupa niti u sportu nema kvalitetnih odgojnih rezultata.
Opravdanih kritika na račun sustava je mnogo, ali ne želim
ići previše daleko od osnovnog mjesta radnje i onog prostora koji mi je jako
dobro poznat. Stoga bih se umjesto svakidašnjih jadikovki ovdje više pozabavio
nekim poticajnim iskustvima iz vlastite prakse, povezano uz neka moja osobna
uvjerenja o stanju i problemima u kojoj se nalazi prosvjetna struka.
Započeo bih upravo od onih kojima je posvećen cijeli naš
poziv za koji smo se školovali.
Kada sam prije 15. godina pri jednoj osnovnoj školi u
Šibeniku pokrenuo sekcije sportskih igraonica, unatoč pristojnom znaju iz
školske psihologije nisam mogao niti pretpostaviti u kojoj mjeri djeca reagiraju
na sasvim male promjene u metodičkom pristupu. Mogu slobodno reći da me to
toliko oduševilo da sam na jedan poseban način uživao raditi upravo sa onom djecom
koja su pokazivala sklonost neprilagođenom ponašanju iako je sistem bio
postavljen na način koji se u javnosti percipira kao neefikasan upravo kada su
u pitanju takva djeca, jer njima navodno
ne treba postavljati stroga pravila, nego ih educirati na način da ih oni sami
prihvate. Na moju sreću, tu dogmu nisam nikada prihvatio i umjesto učenja iz
školskih udžbenika radije sam upijao način rada uspješnih kolega. Onih koji su
svoje učenike – bez obzira bili studenti ili osnovnoškolci, primjerni ili problematični
– znali educirati, i, da budemo sasvim precizni – DISCIPLINIRATI.
Neke konkretne primjere rado bih podijelio i ovom prilikom.
Metodičke crtice
U vrijeme kada sam na prvoj godini studija položio ispit iz
pedagogije znao sam nekoliko definicija koje determiniraju ovu znanstvenu
disciplinu i niti jedna me se nije posebno dojmila, a onda je na prvom satu
metodike ušetao u razred jedan uvaženi stari profesor – fini gospodin, sijede kose i ozbiljnih crta lica – i prilikom uvoda
u program koji nas čeka izgovorio antologijsku rečenicu o statistici praćenja njegove
nastave koju bilježe kolege u Zagrebu: Predavanja nisu obavezna, ali mi smo
postavili pravila igre i prisutnost je stopostotna.
Mislite da je riječ o nekakvoj šali?… Ne, dragi
prijatelji, nije u pitanju nikakva šala…ovo je čista pedagogija…sav Zakon i svi Proroci nalaze se u ovoj
rečenici…U njoj nema definicije, ali jasno kaže – Ja sam Istina i Put…i jednako vrijedi za sve školske uzraste i sve
dobne skupine…U to smo se imali prilike uvjeriti i mi stari hahari koji su
znali vješto eskivirati nastavu ostalih profesora…ali ovdje nije išlo…I nema tu
nikakve velike filozofije. Pročitajte još jedan put tu famoznu rečenicu…Ključna
riječ – pravila igre.
Cijeli život je u biti samo jedna velika igra, sastavljena
od niza manjih igrica, ali niti jedna ne funkcionira kako treba bez izvjesnih pravila.
Pozitivna atmosfera prvi je uvjet koji određuje kvalitetu nastavnog
sata. Za učinkovit odgojno-obrazovni rad potreban je minimum reda i discipline.
U svim godinama moje karijere sportskog pedagoga (kao profesor fizičke kulture nikada
se u toku nastavnog sata ili sportskog treninga nisam bavio sportom, nego uvijek
sportskom pedagogijom) sve generacije pokazale su pozitivnu reakciju na program rada, osim jedne jedine…Bila je to
generacija kojoj nisam postavio jasna
pravila igre.
Praktična pedagogija u svojoj biti veoma je jednostavna
nauka, koja cijelu filozofiju neposredne primjene znanja svodi na pravi(lan)
postupak u pravo vrijeme…Sa tom “promašenom generacijom” pogriješio sam naprosto
u vremenu…Za postaviti pravila igre imate veoma malo vremena. Sve što se u tom pogledu ima postaviti na
svoje mjesto postavlja se na prvom satu, u prvom danu, u prvom tjednu. POSLIJE
TOGA JE KASNO.
I zato su prve minute najvažnije. Iskusni kolege
dobro poznaju ovu tajnu i svatko ima neku svoju metodu kojom se koristi. Ovdje
ću iznijeti jednu vlastitu.
Metodički scenarij koji slijedi jeste primjer koji redovito
prakticiram u programu metodičkih igraonica eko-pedagoškog projekta Kultura igre i sporta, sa učenicima
razredne nastave.
Prva minuta prvog sata sa novoupisanim učenicima počinje
tako da im se predstavim kao njihov trener i pozdravim ih sve u ime Uprave i
članova kluba (ovo sa Upravom i članovima kluba je više u funkciji da djeca o
sebi stvore osjećaj važnosti ), a nakon
toga im kažem otprilike slijedeće:
– Drago mi je da vas
je toliko puno koji se želite upisati. Ono što bih vam sada htio reći je to da
još niste upisani.
Ova rečenica sve ih, u pravilu, iznenadi, obzirom da svi
misle kako je to već bila gotova stvar.
– To ćemo učiniti tek
sada. Prije toga pročitati ću vam neka osnovna kratka pravila o uvjetima
upisa. Dobro ih poslušajte jer upisati se mogu samo oni koji ih se žele
pridržavati.
Nakon toga slijedi čitanje desetak točaka. Svako pravilo
čitam polako i jasno, sa naglaskom koji odaje važnost svake stavke. Cilj nije
da bi učenici zapamtili, nego da bi shvatili kako je ovo nešto veoma važno i
ozbiljno. Motivirani željom da postanu nogometaši, izuzetno su koncentrirani i
doista slušaju.
Sve to traje nekih pet do deset minuta. Poslije toga pitam
da li je svima jasno, a nakon što su se izjasnili da je, zamolim da u dvoranu
uđu samo oni koji se žele pridržavati ovih pravila i neka sjednu na klupu, dok
ostali koji to ne žele mogu ići svojim kućama i doći ponovo na upis kada se
predomisle.
Naravno da svi do jednog kreču put dvorane i sjedaju na
svoje mjesto. Kada biste im vidjeli face mogli biste primijetiti da su svi
veoma ozbiljni i ponosni na sebe, kao da su ovom
odlukom učinili neko veliko dobro djelo. U tim trenucima jedva se
suzdržim da se ne nasmijem, ali zadržavam ozbiljnost i glumim nevjericu:
– Nisam siguran da li
ste me dobro razumjeli. U dvoranu ste ušli svi, a ja sam rekao da uđu samo oni
koji se žele pridržavati ovih pravila. Zamolio bih one koji ih se ne misle
pridržavati neka izađu van jer oni ne mogu biti članovi kluba.
U dvorani je potpuni tajac…jasno mi je da se neće javiti
nitko, ali dopuštam da ta neizvjesnost potraje još koju sekundu, a onda kada
ponovo konstatiramo da zaista svi prihvaćaju ove uvjete, pozdravljam njihovu
odluku i pohvaljujem što imamo tako sjajnu grupu dobrih i pametnih sportaša
koji vjeruju u sebe.
Ovakvim pristupom na samom početku učinili smo ogroman korak
u postizanju kvalitetne radne atmosfere koju ćemo lako održati tokom cijele
godine, ukoliko budemo dosljedni u primjeni dogovorenog. Na početku slijedeće
samo ćemo se podsjetiti na to da sva pravila igre vrijede i dalje. Ne
zaboravimo jedno: DJECA VOLE PRAVILA i osjećaju se veoma sigurno u sredini koja
je jasno iscrtana “linijama” preko kojih nitko ne smije prijeći (za ljubitelje
“moderne pedagoge” moram naglasiti da sam unutar tih granica postavio načela
liberalnog odgoja gdje vlada neopisiva sloboda).
Poslije ovog kratkog protokolarnog čina slijedi još samo
jedan mali korak – ne dozvoliti roditeljima da prisustvuju treninzima.
To je mali korak u planiranju treninga, ali veliki korak za uspjeh cijelog
programa…(ako ste roditelj ili nastavnik znate dobro o čemu se radi, a ako
niste onda vam i ne treba biti jasno)…Ukoliko je i taj uvjet ispunjen, praktična
nastava može početi.
Ovaj primjer koji sam naveo važi za sve izvannastavne i
izvanškolske aktivnosti, u kojima dijete, gotovo u pravilu, učestvuje po vlastitom
izboru, motivirano sadržajima koji mu se pružaju. Model se lako primjenjuje na
sve uzraste, uz, naravno, modificirani pedagoški scenarij primjeren godištu
(provjereno).
Problemi u redovitoj
nastavi
Redovita školska nastava je međutim nešto sasvim drugo,
i ovakav postupak se u istom obliku ne može primijeniti u redovitom školskom
programu prvenstveno zbog toga što su pravila igre okrenuta naopačke, tj. zakonom
je postavljeno tako da ih pišu svi osim onih koji vode nastavu.
Osnovna pretpostavka za mogućnost uvođenja reda na satovima redovne nastave
je ta da pravila igre postave učitelji i nastavnici, a nikako
pedagozi, psiholozi i sociolozi , čija uloga bi po meni trebala biti tek savjetodavna
(nikako naredbodavna i zakonodavna). Pri tome želim naglasiti da ovdje ne mislim na
članove stručne službe, nego na one pedagoge, psihologe i sociologe koji
rukovode sustavom iz svojih ureda koji su negdje daleko od škole i ne poznaju
problem iznutra…A danas je to upravo tako.
Pri donošenju zakona i propisa koji reguliraju kućni red, učitelji
i nastavnici, umjesto da vode glavnu riječ, samo statiraju, dok bitne odluke –
poglavito one o primjeni instituta nagrade i kazne – donose drugi.
Meni kao treneru je lako uspostaviti disciplinu na treningu, bez obzira da li vodim učenike prvog osnovne
ili prvog srednje. Ne samo iz razloga što u pravilu radim sa motiviranom
djecom, nego prvenstveno iz razloga što ja na svome satu imam status jednak
kapetanu broda, koji ima potpunu odgovornost i razmjerno tome velike
ovlasti.
Takva privilegija ne
samo da učvršćuje moj vlastiti autoritet nego mi uvelike pomaže da zaštitim svakog učenika od bilo
kakve vrste nasilja koje mu prijeti od one djece čija socijalna komunikacija
egzistira na razini neprilagođenog ponašanja (što je danas gorući problem sa kojim
se susrećemo svakodnevno, kako u školi tako u i u sportskim klubovima)
Kolege iz redovne nastave na žalost ne uživaju takav povlašteni
status…Njima je data sva odgovornost,
a oduzete sve ovlasti…“Školski brod” već odavno nije pod zapovjednom
kontrolom prosvjetnih djelatnika…i dok se to ne promijeni, zakon Žuje ostaje i dalje jedino pravilo igre.
U takvim uvjetima učiteljima i nastavnicima ostaje jedino da
i oni nazdrave što je konačno došao kraj godine, i zaključe ocjene:
UČENJE – dovoljan; VLADANJE – 2 (promila).
Podijeli na društvenim mrežama