Žilav
je taj novolistovski prilog, tisuću je tisuću, na čemu skidam kapu. I to
ponajprije urednicima Branku Mijiću, Zlatki Zubanović Likarić i Miljenku
Marinu, koji su ga kroz to razdoblje uređivali, odnosno Svjetlani Hribar i Kim
Cuclić, koje su to činile u trenucima njihova odsuća. Ali, neću o njemu, ni o
njima. Jer mi je pojava Mediterana, točnije mali okrugli stol organiziran u
povodu jubilarnog broja, na kojemu je kazalo po koju desetak imena uključenih u
rad na prilogu od njegova prvog izdanja, objavljenog 31. prosinca 1994.
naovamo, ponudio gotovo unisono slaganje u vezi s jednom mišlju. To je misao da
su kulturni sadržaji te vrste – kultura koja se ne svodi na industriju zabave,
već sebe vidi kao područje intelektualnog suočavanja s važnim društvenim i
umjetničkim pitanjima, time i traženja ozbiljnih, ako treba i neugodnih
odgovora – da su kulturni sadržaji te vrste elitistička oaza, koja sebe ne vidi
u komunikaciji s najvećim dijelom čitateljstva. Štoviše, moglo se čuti kako autorsko-čitateljska
ekipa okupljena oko Mediterana treba biti zahvalna vlasnicima novinskih kuća
koji je toleriraju, čak joj milostivo daju prostor usprkos tomu što poslovne
brojke kažu kako su kulturni prilozi financijska crna rupa. Sa stajališta
najzainteresiranijih, onih koji ga stvaraju i čitaju, Mediteran je, eto, u
današnjem odnosu medijskih snaga, samo oličenje minus-pozicije.
Bože
moj, na što li su svedeni kulturni radnici u nas kada sami pristaju na takvu
vrstu logike?! (Da, rekao sam radnici, pojam rada itekako postoji, premda je iz
našega medijskog prostora protjeran u ime pojma profita, nije teško dokučiti
zašto.) Osvrnu li pogled na sve ono s čime u novinskim tiskovinama dijele
zajednički prostor, vidjeli bi kako razloga za takvu logiku nemaju.
Svakodnevni
čitatelj Novog lista zna, recimo, da je sportskim stranicama u njemu dan privilegiran
status, obično ih je dnevno šest, nekim danima u tjednu čak devet (sportske
stranice ponedjeljkom, također dodatne stranice u povodu većih sportskih
događaja). Iz takva je kraljevskog tretmana, mnogo boljeg od tretmana kulture,
zaključiti kako je sport u javnosti masovno omiljena i zato financijski
zahvalna tema, pogotovo kada je na djelu nogomet. No, je li uistinu tako? Klub
s Kantride na spomenutim je stranicama mezimac, no postoji crv što nagriza tu nogometnu
zlatnu delišes jabuku. HNK Rijeka elitistička je oaza, a o takvom njenom
karakteru svjedoči broj prodanih ulaznica za vlastiti tržišni proizvod od kojih
nije u stanju opstati. Ako opstaje, onda za to mora reći hvala dodatnom dotoku
kapitala, onog sa strane, privatnog, te iz proračuna Grada Rijeke, što će reći
iz džepova poreznih obveznika. Oni novčano pomažu redovan rad stadiona (i
pomoćnog igrališta uz njega, to dvoje zajedno čine Sportsko-rekreacijski centar
Kantrida), također novčano pomažu treninge i natjecanja svih uzrasnih
kategorija članova HNK Rijeke, ujedno su im omogućili korištenje stadiona bez
plaćanja naknade. Mlađe kategorije HNK Rijeke imaju termine i na Nogometnom
igralištu Robert Komen, koje također održava Grad Rijeka. Kako stoje stvari s ostalim
sportovima, vjerojatno je suvišno govoriti…
Prebacimo li priču na
novolistovski teren, podsjetiti je na zasebno izdanje koje se pojavilo na
kioscima prosinca 2009. u obličju lista Sport plus, izraslog iz dnevne rubrike
Supilove tiskovine. Njegovi su urednici bili Goran Drenjak i Kristijan
Sirotich. Sport, ta navodno aklamacijom prihvaćena i unosna tema, upokojio je sebi
posvećeno izdanje u proljeće 2011., nakon nešto više od godine izlaženja i
ozbiljna financijskog gubitka. Sve je bilo jasno zapravo vrlo brzo nakon početnog
pojavljivanja na kiosku, ali tadašnji je vlasnik novinske kuće uporno tjerao
svoje. Nakon žestoko primljene tržišne lekcije, štivo se pokajnički zadovoljilo
skrivanjem pod majčine dnevne skute. S tim iskustvom iza nas, što zaključiti
nego da je sportski prilog Novog lista čitanošću i novčano problematičan poput
kulturnog. U prijevodu, rekoh, elitistička oaza.
Strateški magovi Novog
lista odlučili prije toga, ranih dvijetisućitih, zaigrati na pouzdanu tržišnu
kartu izdavanjem magazina posvećenog tzv. ženskim temama, naslovivši ga Regina.
Izrasla iz istovrsnoga redovnog priloga u dnevnom listu, kao štivo za slobodne
trenutke, na kvalitetnijem papiru, vjerovali su da im Regina obećava ispunjenje
svega onoga što su sanjali u svojim medijskim mokrim snovima. Ali, stvarnost je
bila itekako drukčija. Unatoč uredničkom trudu Milke Šćulac, Edite Burburan i
Ivanke Zorić, priča se ispuhala nakon nešto više od dvije godine izlaženja, od
kraja 2000. do proljeća 2003. Mislili o tomu ovo ili ono, ženski magazin s
redakcijskom adresom u Novom listu pokazao se kao, naslućujete već, elitistička
oaza, udaljena od čitateljsko-tržišne stvarnosti.
Učinimo li dodatan vremenski
korak unatrag, evo još jednog izdanja slične sudbine. Ista novinska kuća krenula
je devedesetih u kiosk-ofanzivu pretvarajući svoje politici posvećene stranice
u kolijevku iz koje je izrastao politički magazin Novi tjednik. Vođen logikom
da se politika tiče valjda svih, pa je zato i čitana, Novi tjednik pokušao je
na kioscima živjeti 1991. i već sljedeće godine utrnuo. Uredničkih poslova u
njemu prihvatili su se Miloš Oluić i Boro Maljković. Znam, rat im nije išao na
ruku, ni Tiskova praksa neplaćanja prodane robe itd., ali sve je to vrijedilo i
za glavno kućno izdanje, dnevnu novinu, pa je ona uspjela preživjeti. S takvim
iskustvom iza nas, što zaključiti nego da su političke stranice Novog lista
brojnošću zainteresiranih i financijskim učincima jednako upitne poput
kulturnih. Trebam li reći, elitistička oaza?
Bilo kako bilo, niti
jedan od novolistovskih priloga nije potvrdio vlastitu snagu u očima tržišta,
kako jučer tako ni danas. A nije da ih trenutačno manjka, u dnevnom izdanju
Novog lista to su: politički žurnal Pogled, sportski prilog Viktorija, Sport
ponedjeljkom, Auto Moto Yacht, Školski Novi list, Poslovni prilog za
gospodarstvo i financije, prilog za obitelj i kulturu življenja Dom i stil,
zabavno-informativni prilog Petkom, tjedni TV prilog TV7, Objektiv, Life, Zelena nit – kultura življenja, Primorski
Novi list, Otočni Novi list, Goranski Novi list, Liburnijski Novi list, Lički
list, prilog za europske integracije Europa, turistički prilog Kvarner, Rijeka
info, božićni prilog, uskrsni prilog, karnevalski prilog… Može li se barem
jedan od njih zamisliti kao samostalno isplativa tiskovina, čemu bi dokazom
bila njezina zasebna pojava na kioscima? Bez ove ili one vrste potpore sa
strane, nemoguća misija. Nasuprot tomu, dnevni Novi list, kao krovno izdanje
svih takvih priloga opstaje, a to dugoročno ne demantiraju ni sve njegove uzlazno-silazne
putanje na prodajnim mjestima. Što zaključiti nego da je on mnogo više od pukog
zbroja sastavnih dijelova, da je on izdanje koje prevladava pojedinačne
minus-situacije tih dijelova zajedničkim, sinergijski nadograđenim, zato
uspješnim proizvodom.
Pa zašto se onda samo
nedjeljni kulturni prilog Mediteran stavlja pod
brojčani čitateljski i ekonomski upitnik? Zašto se samo njemu kaže kako
je neobično što ga izdavač tolerira, dapače njegovu
tisućitu pojavu drži čudom? Još gore: zašto radni tim okupljen oko Mediterana
tako neobjektivan tretman podrazumijeva, pa i sam na njega pristaje, od prve? Manjinski
odnos snaga u novolistovskom radnom okruženju, interna statusna podređenost?
Kulturo, digni glavu! Znam
da mnogi traže od tebe rezultate koje ni sami ne ostvaruju, prema kriterijima
kojima ni sami ne udovoljavaju, ali ako te takvim očima vide drugi, nemoj se
tom istom pogledu sama prikloniti. Na tisuću puta ponovljenu neobjektivnost,
tisuću puta reci – ne.
Podijeli na društvenim mrežama