Međugorje na čekanju

Komentirajući
službene rezultate znanstvenih ispitivanja provedenim nad međugorskim vidiocima
Marijom Pavlović i Ivanom Dragičevićem u lipnju 2005., voditelj znanstvenog
tima prof  dr. Henri Joyeux  sa medicinskog fakulteta u Montpellieru u
Francuskoj bio je sasvim decidiran: „Nismo
se prevarili. Naš znanstveni zaključak je jasan: ono što se događa u Međugorju
ozbiljno je, treba biti ozbiljno shvaćeno.” (Večernji
list)

Istog je
mišljenja i njegov kolega suradnik, ugledni pariški neurolog prof. dr. Phillippe
Loron, demantirajući pri tom svaku vrstu glasina da vidioci izmišljaju. U tom
pogledu elektroencefalografska mjerenja ne ostavljaju dvojbe, o čemu profesor
Loron kaže sljedeće: „Ovakva snimanja
mozga opovrgavaju sve one koji sumnjaju da vidioci manipuliraju ljudima oko
sebe. Oni u trenucima kad kažu da imaju ukazanje uistinu doživljavaju nešto
autentično. Znanost, međutim, ne može kazati koga oni vide i s kime
razgovaraju. Potpuno su odvojeni od vanjskoga svijeta i u tim trenucima ne
reagiraju ni na vizualne ni na zvučne podražaje. Uperilo im se jako svjetlo
pred oči, odnosno puštala buka na uho, no oni na to uopće nisu reagirali.“ (Slobodna
Dalmacija)

Stvari su
dakle doista ozbiljne, no bilo bi neozbiljno na osnovu toga izvlačiti teološke
zaključke. Tako nešto ne pada na pamet ni samim znanstvenicima. Ispitivanja su
samo utvrdila istinitost doživljaja, njima se, kako je i rečeno, ne može
odgovoriti na pitanje s kime vidioci komuniciraju, jer je takve slike nemoguće
zabilježiti. Stoga Joyeux i Loron sud o Gospinom ukazanju prepuštaju crkvenim
autoritetima.

A njima nije
lako, mada je dokaza više nego ikada prije. Zašto je tome tako?

Uspoređujući
Međugorje, Lourdes i Fatimu, namće se zaključak da problem nije teološke nego
tehničke naravi i ne leži u tome što ukazanja još uvijek traju. Stvar konačne
odluke kompliciraju sami vidioci, a misterija kompliciranosti glasi: Svi su živi i svi su izvan kontrole, što u
prethodnim ukazanjima (spomenimo se samo najpoznatijih) nije bio slučaj.

Bernardica Soubiros (Lourdes) i Lucija dos Santos  (Fatima)
posvetile su život Crkvi, a mali
fatimski pastiri Francisco i Jacinta
Marto umrli su rano kao djeca. 

No Vicka,
Mirjana, Ivanka, Marija, Ivan i Jakov, osim što slobodno lutaju svijetom,  obiteljski su ljudi i potpuno su samostalni. Teško
je vjerovati da bi Katolička Crkva unutar vlastite vjere, zbog ovih činjenica, bila
spremna dovesti u pitanje svoju trajnu pastirsku koncesiju za usluge duhovnog posredovanja
između Neba i Zemlje, na koje polaže
ekskluzivno pravo.  

Rizik je
naprosto preveliki. Priznavanjem Međugorja kao mjesta Gospinog ukazanja ovoga
trenutka, u ovako izrazito nekontroliranim uvjetima, ozbiljno bi dovela u
pitanje svoju tisućljetnu (vele)poslaničku poziciju u Božjoj službi.

Zato je
daljnja suzdržanost Svete Stolice  po
ovom pitanju potpuno očekivana, a svaka vrsta njene povremene  duhovne nervoze apsolutno shvatljiva. U
pitanju nije samo zdravi razum, nego i razuman strah od neke nove zbunjujuće istine.
Božji putevi su nepredvidljivi –
stoga Crkva naprosto ne priznaje čudesna ukazanja bez mogućnosti utjecaja na
svjedoke.

Tko zna što
sve Gospi može pasti na pamet.