Mesić: haška presuda je presuda Tuđmanu, a ne Hrvatskoj i Domovinskom ratu

“Mi bismo napokon morali postati svjesni činjenice da je presuda generalima
zapravo presuda Franji Tuđmanu, Gojku Šušku i najužem krugu oko prvog hrvatskog
predsjednika”, ustvrdio je Mesić, između ostalog, u tekstu objavljenom u prilogu
Pogled riječkog dnevnika Novog lista, ocjenjujući odluku Haškog suda neizravnom
osudom Tuđmana.

Nakon toga, ističe, nikakva politička ofenziva niti lobiranje u smislu
rušenja koncepta udruženog zločinačkog pothvata ne može pomoći Gotovini i
Markaču, već isključivo kvalitetna obrana utemeljena na osporavanju njihove
uloge u realiziranju onoga što se u presudi naziva udruženim zločinačkim
pothvatom.

“Bojim se da obrana generala za tu ulogu nije sposobna (ili spremna)”,
ocjenjuje Mesić, tvrdeći da je akcija, koju je pokrenuo za svog prvog mandata u
smjeru da se Gotovini omogući saslušanje pred haškim istražiteljima, “svjesno
preuzimajući i ne mali politički rizik”, propala upravo zbog protivljenja
generalovih odvjetnika “i osoba koje su sada vrlo glasne u traženju krivca za
haške presude”.

“A to je protivljenje bilo motivirano isključivo time što nisu željeli da
netko mojeg političkog profila odigra bilo kakvu ulogu u traženju prihvatljive
solucije”, dodaje, ističući da je njegov ured jedini u to vrijeme prikupio pet
do šest tisuća dokumenata koji su Gotovini išli u prilog. General je tada,
tvrdi, iskazao spremnost staviti se na raspolaganje haškim istražiteljima u
Zagrebu, kao što su to učinili generali Imra Agotić i Petar Stipetić, te da, ne
bude li razgovor zadovoljavajući, ode u Haag.

Lažima ocjenjuje tvrdnje da je presuda Gotovini i Markaču zapravo presuda
Hrvatskoj, njezinim braniteljima, operacijama Bljesak i Oluja te Domovinskom
ratu, ponavljajući svoje uvjerenje da je Haški sud bio potreban jer “u Hrvatskoj
nije bilo političke volje da sami procesuiramo ratne zločine koji su se
nedvojbeno dogodili na našoj strani”.

Nema, ističe Mesić, nikakve sumnje da je tadašnji državni vrh znao za
zločine, te navodi da je bio prisutan kada je jedan tadašnji ministar rekao
Tuđmanu da se srpska sela u zapadnoj Slavoniji “pale u tri smjene”, te da je
jedan drugi, tada oporbeni političar u Hrvatskom saboru izjavio da su dan nakon
oslobođenja sva sela oko Knina “stajala”, a da su navečer toga dana
“gorjela”.

“I to je upravo ono što sam već rekao: nema i nije bilo spremnosti pogledati
istini u oči. Radije se prihvaća da cijela Hrvatska bude talac nekolicine, ili
jedne skupine, nego da se stvari jednom za svagda raščiste”, kaže Mesić,
ističući da je upravo u tom kontekstu zagovarao potrebu bezrezervne suradnje s
Haškim sudom, koja Hrvatskoj omogućuje da sama sudi ratne zločine svojih ljudi i
pomaže “da se odmaknemo i od najmanjeg pokušaja konstruiranja kolektivne
krivnje”.

Mesić neistinama i manipulacijama naziva optužbe da su on i njegov ured
izravno dostavljali Tuđmanove transkripte haškom tužiteljstvu i sudu, ocjenujući
da ga napadaju upravo “oni koji su prije moga dolaska na mjesto šefa države
izuzeli transkripte koji bi baš njih možda prokazali kao članove udruženog
zločinačkog pothvata, ili pak oni koji su tražili uhićivanje generala
Gotovine”.

Golemom laži naziva da je po dolasku na Pantovčak preuzeo svu dokumentaciju
svoga prethodnika, navodeći da su ti dokumenti, uključujući i “te famozne
transkripte”, bili porazbacani po cijelom uredu. Navodi i kako se iz zatečenih
zapisnika moglo utvrditi da je Ivan Jarnjak, tada na funkciji predstojnika Ureda
za nacionalnu sigurnost, osobno čitao i izdvajao one transkripte koji su mu se
činili zanimljivima, a radilo se, kaže, o zapisnicima sa sjednica VONS-a,
predsjedništva HDZ-a i osobnih Tuđmanovih razgovora s najpovjerljivijim
suradnicima. Jedan dio tih transkripata, dodaje, preuzeo je Vladimir Šeks, drugi
Miroslav Tuđman, dok je treći dio “na čudan način nestao”, a među nestalima su,
kaže, i transkripti o susretima kojima su nazočili Jarnjak i Ivić Pašalić.
Odbacuje tvrdnje da su svi transkripti bili u zapečaćenim kuvertama s oznakom
“tajno”.

Ne bježi, ističe, od toga da je određene stvari učinio dostupnima javnosti,
jer je time “otvorio put početku istinske demokratizacije hrvatskoga društva”,
kazavši da se s osjetljivim dokumentima, poput onih koji je koristilo haško
tužiteljstvo, moglo manipulirati i prije njegova dolaska na Pantovčak.

Mesić ocjenuje da je hrvatska politička scena na hašku presudu reagirala
nespremno i nezrelo, dok medije proziva da su “izravno, prozirno i krajnje
neetički i neprofesionalno podizali tenzije”. Od svega toga, smatra Mesić, imuna
nije ostala ni Crkva, koja je svoj doprinos dizanju tenzija, kaže, dala pozivom
za molitvu i post protiv nepravedne presude, davši time do znanja kako sumnja u
Haški sud.

Zabrinut je, kaže, zbog drastičnog pada potpore ulasku Hrvatske u Europsku
uniju, što smatra “krunskim dokazom dezorijentiranosti i neobaviještenosti
hrvatske javnosti u sadašnjem trenutku”, ističući da EU s Haškim sudom nema
“nikakvog posla ni izravne veze”.