Priroda društva, Davor Suhan

Metafizika,
ljudska patnja, svjesnost, vizija – ujedno su i ključne riječi u ovome tekstu.
Ali najprije o samom povodu.

Tjedan
iza mene bio je obilježen tužnim vijestima o smrti nekoliko mladih ljudi, mojih
dragih prijatelja i poznanika. U tim trenucima čovjek shvati koliko je na samu
spomen smrtnosti preplašen, slab, nemoćan i jadan. Osjećaj je nepobitan i ne
trebaju drugi dokazi od onoga u tebi.

Jesmo
li tome sami krivi? Jesmo li upravo školovani da budemo takvi – odgajani i
obrazovani na način da o životu i smrti razmišljamo samo na sprovodu?  Zašto tek onda, kad je prilika i vremena na
pretek, kao i mogućnosti da takvu vrstu patnje zauvijek izbrišemo iz vlastitog
uma? Prvo to…pa tek onda sve drugo…jer ovo je jedino sigurno što nas u životu
čeka. Zato mislim da je slijedeće pitanje potpuno na mjestu: Može li nam u tome
pomoći školsko obrazovanje i kakva je njegova uloga u svemu tome?

Godinama
sam živo u uvjerenju da je smisao školskog učenja biti nafilan raznim
informacijama te razvijanje sposobnosti i vještina koje će ti omogućiti
konkurenciju na tržištu rada, kako bi zaradio dovoljno novca da bi mogao sebi i
svojoj obitelji pružiti ekonomsku sigurnost i lagodan život.

I
sve bi to bilo upravo  tako, i doista
imalo jedinog smisla, da život nema kraja.
A na tome kraju više nikoga nije
briga zašto Mađarska nema more i zašto voda ključa na 100 stupnjeva (okruglo).
Tada se smisao cijelog stečenog znanja prelama u odgovoru na jedno jedino pitanje:
Bojiš li se smrti?

I
doista, ima li većeg i dragocjenijeg znanja od onoga koji čovjeka oslobađa ovog
velikog straha?

A
da je upravo to jedan veoma važan i koristan zadatak životno osviještenog školskog obrazovanja,
shvatio sam studirajući primarni sveučilišni program Sathya Sai Instituta višeg
učenja u Putaparthiju (Indija). U jednom prigodnom predavanju na ovu temu,
uvaženi rektor Bhagavan Sri Sathya Sai Baba, kaže svojim učenicima i
studentima:

“Kada ste dolazili
na ovaj svijet, svi oko vas bili su nasmijani, jedino ste vi plakali. Kada
budete odlazili s ovoga svijeta, svi oko vas će plakati, ali vi trebate otići
sa osmjehom.” 

Jesu
li današnje hrvatske škole sposobne odgovoriti na ovakav izazov?

Unatoč
trenutnim programskim limitima, mislim da postojeći organizacijski i kadrovski
potencijal to svakako omogućava, pod uvjetom da se u jednoj novoj obrazovnoj viziji osvijesti važnost pripreme
čovjeka za vlastitu smrt te svi postojeći metafizički koncepti znanja koji
postoje na svijetu budu jednako dostupni kao izvor informacija, a ne, kao danas,
kada se službena znanost, filozofija i religija nameću kao strogo selektirani  sustavi spoznaje, sa potpuno pogrešnim
pristupom u interpretaciji njihove praktične životne odgojno obrazovne uloge,
bez potrebne kritičke svijesti
koliko u spomenutom slučaju, kada i kome, mogu biti korisni.

Ima
li smisla zanemariti neki metafizički koncept koji, provjereno i sigurno,
mnogim ljudima daje potrebne odgovore o pitanju istine i bitka, i time im
znatno pomaže da žive sretnije i bolje?

Smije
li njihova znanstvena neutemeljenost ili neuklapanje u tradicijski religijski
okvir biti temeljna obrazovna skretnica, da ih se postavlja na sporedni
kolosijek ili ih se skida s liste duševnih
lijekova
kada je znanstveno dokazano da u određenom visokom postotku imaju
sigurno ljekovito djelovanje?