Njegova je karijera s Easymanom
uskoro završila, dakako, međutim ista strast i želja da se otisne u
nepredvidljivi svijet rock muzike nije ga napuštala. S Fatherom je u budućnosti
načeo internacionalnu karijeru, a s aktualnim Nordom je upravo potvrdio
velikom, upravo okončanom, turnejom po Kini.
Koliko
je trajala epizoda s prvim sastavom, Easymen?
– Čini mi se neke 3 ili 4 godine. Od 1997. do
2000. Godinu-dvije prije toga bili su moji prvi glazbeni pokušaji, punk sastavi
Tišina i Park Natura, gdje sam naučio kako uopće izgledaju i koriste se bubanj,
električna gitara, mikrofon, naučio što je to činela (haha), a sve se to desilo
zahvaljujući prijateljima iz škole i prvim bend kolegama, danas znanim riječkim
glazbenicima Elvisom Penavom i Nikicom Jurjevićem. A gitarist tog sastava bio
je i naš prijatelj Alen Klarić, pa smo on i ja, nakon što se spomenuti dvojac
uhvatio ozbiljnije benda Gaston, krenuli u grunge priču zvanu Easyman.
Je
li netko od bivših članova tog sastava ostao u kasnijim postavama?
– Je! U Easymanu se Alenu i
meni pridružio jedan mladić kojeg smo vidjeli na stageu u Hadu na Kantridi, legendarnom
okupljalištu rockera i pankera u drugoj polovici 90-ih, s bendom Ixor, ako me
memorija dobro služi. Sjećam se da smo komentirali njegovu undercut frizuru te njegovo nenormalno divljanje na stageu i mahanje
kosom, a bila je tek – tonska! Mene je oduševilo što ima multiefekt, nije ih baš
bilo tih davnih godina na svakom koraku za vidjeti, pa sam uvjerio Alena da ga
pozovemo kao drugog gitaristu benda. Od tada smo taj 16-godišnji mladac i ja skupa
i odrasli i proveli zajedno u dva benda punih 16 godina, ako ne i koju godinu
više. Prvih nekoliko godina u Easymanu, a zatim 12 ili 13 godina u grupi
Father. Radi se naravno o Davoru Tomiću, bolje znanom kao Pinkyju, vrsnom
riječkom gitaristu i producentu velikog broja riječkih i hrvatskih bendova.
Vratimo
se još neko desetljeće unatrag. Kakav si bio učenik u školi?
– I osnovnu i srednju uvijek
vrlo dobar. Samo sam jedan razred završio s 3, ali i jedan s 5, pa ti dođe opet
na četvorku, hehe… Bio sam tipični kampanjac. Više sam bio od lopte, šume,
luka i strijele, ninja ratnika, šurikena, svega samo da nisam u kući, za
knjigom. Nebrojeno puta je doma zvonio telefon, razrednica Neda me tuži staroj
da se vrtim ispred škole na grani i da ću slomit vrat haha. Preživio sam.
Životna misija
Postoji
li neki trenutak u životu kad si stvarno shvatio da je rokenrol tvoj poziv i
misija?
– Da. Prva proba 1996. sa
spomenutim dečkima. Baš sam se gaaaadno zaljubio istog trena i evo, nije me
pustilo do danas. To je stvarno bilo tako, bez nekog pretjerivanja. Slučajnost,
ili nešto drugo, htjela je da se nađem dan prije te probe u istom busu s
Elvisom i Nikicom, koji su me tada pozvali da dođem malo pjevati i zezati se na
probu. I jeli smo neki tost. A vraćali smo se s Trsata, s koncerta „Noć uz
Rijeku 2“ gdje sam prvi put gledao uživo neke drage mi bendove. I ništa, drugi
dan sam se zaputio pješke u Mihotiće, ušao u prostoriju s pol’ bubnja i neka
dva mala pojačala, oni su počeli nabijati po instrumentima, ja sam stao pred
mikrofon, i to je bilo to. Instant ljubav koja traje do dan danas.
Početkom
ovog stoljeća startao si s Fatherom. Snimili ste debitantsko remek-djelo. Na
lokalnom ste terenu bili gledani kao next
big thing.
– Jesmo, da. Bili smo, ajmo reći,
prvi takav bend na engleskom jeziku, a da je unatoč tome dosta medijski
eksponiran, te s izdanjem za veću hrvatsku izdavačku kuću, pa je i to pomoglo.
Iako ne smijemo zaboraviti grupu Anesthesia za koju bi rekao da je ipak bila
prva, ali nekih možda desetak godina ranije. Ali da, stvarno smo čini mi se peglali
jako dobro. Rezultat je bio prvi album koji je primio odlične kritike sa svih
strana, ali bome se i radilo na tome. Sjećam se da smo tad imali probe baš svaki,
svaki dan. Nezamislivo u današnje vrijeme, čini mi se, a i mi smo se iznenadili
kad je krenulo. Bili smo navikli na potpuni underground i neprimjećivanje
medija, što se preko noći promijenilo kad smo završili prvi na nekoj top listi
ispred Elementala i Psihomodo Popa. To nam je bio znak da se ipak izgleda nešto
počelo mijenjati nabolje. U biti, prije toga nas je pratio Radio Svid, gurao
kao prijedlog na top liste i emitrao kad god se dalo.
Našli ste i vremena i načina kako otići
do Engleske, promovirao vas je preko BBC-ja Bruce Dickinson, vrata prema Zapadu
su vam se odškrinula.
– Da… sve je izgledalo
lijepo i bajno na van, čak 4 turneje po Engleskoj zvuči jako lijepo, ali istina
je da su te turneje bile jako naporne i mislim da su i doprinijele tome da su neki
baš tada u glavama već polako odustali od nekih dugoročnih planova s bendom… Je,
Dickinson, predgrupe velikim bendovima, pozivi u Englesku, Dubai i slične
epizode bile su kao neki šlag na torti, a tortu nismo nikad stigli speći, da se
tako izrazim… Pod time mislim na izdavanje albuma vani, booking agente,
distribuciju albuma, promotore, menadžment… Sve su to neki važni temelji, bez
kojih nismo nažalost imali što tražiti u toj velikoj, teškoj, i u biti skupoj utakmici.
A još gore ti bude kad te svakodnevno tapšaju po ramenu „vi svirate po svijetu,
Bruce Dickinson, predgrupa ste Kornu, Anthraxu itd., boli vas za sve“ i što smo
već sve slušali doma, a u isto vrijeme znaš pravo stanje stvari, znaš da je to
kula od karata koja se može svaki čas urušiti. Kao sto se, nažalost, i desilo
na kraju.
Odlazak iz Fathera
Nažalost,
tek što ste objavili i drugi album, također nahvaljen od kritike i publike, ti
odlaziš iz benda. Je li stiglo vrijeme da demistificiramo razloge razilaska ili
je još prerano?
– Ma nema tu ne znam kakve
fame, konkretno sam razlaz se desio usred neke glupe svađe za koju sam pretežno
sam najviše odgovaran, ali realno bila je to samo kap koja je prelila čašu, posljedica
dugotrajnog nezadovoljstva koje smo svi izgleda osjećali sve više. I kao ljudi
smo se udaljili, prvenstveno je ispalo – ja na jednu stranu, ostali na drugu. Bend
je familija, pa kao i u familijama, tako i u bendu dijeliš sve skupa, kako
lijepe tako i neke manje lijepe stvari. Summa summarum, odrasli smo svi skupa
kroz taj bend, svašta lijepoga i manje lijepoga prošli skupa, naučili hrpu o
glazbi, o životu… Sad kad je već prošlo nekih 5 godina i kad gledam na sve
skupa, sigurno bi promijenio neke stvari, ali generalno mislim da smo bili
pravi i napravili neke velike stvari zajedno. Bome, prenijeli smo glas o rokerskoj
Rijeci nadaleko i naširoko, i to nam nikad nitko ne može oduzeti. Drago mi je da
smo generalno ostali ok i da se možemo pozdraviti, popričati, a neke čak znam vidjeti
i na koncertima Norda, što me uvijek jako razveseli. Veliki pozdrav im šaljem i
kako bi rekao Bobo – samo nek se roka!
Neko
si vrijeme pričekao da oformiš ponovno autorski bend. Koliko je trebalo proći
da pronađete pravu međuljudsku formulu da Nord profunkcionira?
– Je, jedno godinu dana sam čekao, tražio,
nalazio ljude… a bome potrajalo je da profunkcionira! Imali smo barem tri
formacije do danas, bilo je tu svega, raznih kombinacija, eksperimenata i pokušaja,
velik broj ljudi je prošao kroz bend. Za to je zaslužna i nikad slabija
situacija s rokenrolom, ispada da stvarno mali broj ljudi uopće ima više
interesa za autorskim radom, a i oni koji znaju svirati češće izabiru gažiranje
u cover bendovima. Čini se da je sve manje te slijepe ljubavi i privrženosti, što
je nekad bio neizostavni dio stvaranja pjesme i koncertiranja okolo, entuzijasta
je sve manje, a ja sam sretan da sam našao još trojicu takvih, koji su spremni
potegnuti do Bugarske, a na kraju i Kine. Vedran, Tino i Ivan – kapa dolje.
Nord
je tek prošle godine objavio fantastični debi. Zvuk se ipak razlikuje od
Fathera, stilski također postoji otklon. Kako gradite pjesme? Od nečije skice
ili krećete od improvizacije?
– Neke su pjesme krenule od
improvizacije, poput “Hi-Lo” i “Play restart”, neke smo pjesme bivši gitarist
Dorijan i ja slagali na kauču kod njega doma na dvije akustične gitare, a
recimo pola su moje i Vuletove skice, koje se zatim na probi razrađuju u
finalne pjesme. Neke kao “So alive” još su davno bile odsvirane čak i na probama
Fathera, ili recimo “Killing me, killing you” s Eni Jurisić, tu pjesmu sviram na
akustičnoj gitari na plažama valjda već deset godina, kao neku lijepu milozvučnu
temu za uz more i pivu. Nema pravila. Ali rad na probi je ključan da se
postigne aranžman instrumenata, a prije samog studija se vokali razrađuju kod
Vuleta, koji je i ponajviše odgovoran za nešto drugačije aranžmane pjevanja.
Turneja po Kini
Konačno,
vaš album i reputacija benda uživo vas odvode na turneju po Kini! Mislim, šta
se to zbiva?! Najprije naši jazzeri ruše zid, pa za njima vi! Je li Kina gladna
rock muzike? Kako je to sve zajedno izgledalo?
– Ajme super! Da, jazzeri su
prvi krenuli, i baš sam zvao Zvjezdana Ružića prije puta, tj. još prije samog zahtjeva
za vizama, još uvijek s velikim nepoznanicama što nas čeka i sa sto upitnika
nad glavom. I jedna njegova rečenica je maknula sve nedoumice. Rekao je: „Čim se vratiš doma, htjet ćeš nazad, tako će ti biti dobro.“
I bilo je točno tako – nevjerojatna publika, savršeni domaćini, skoro idealna
organizacija… Kažem ‘skoro’ jer je jedan koncert otkazan, ali osim toga stvarno je
sve bilo baš kako svi zamišljamo turneju, pa i bolje. Vratili bi se sutra da
nas pozovu. I hoćemo izgleda, ako se obistini sve što smo čuli od promotora,
nakon uspješno obavljene turneje…. A našu avanturu možete čekirati preko naših
Vlogova koje još uvijek svakih tjedan-dva dižemo na našu Facebook stranicu i YouTube
kanal. Kažu ljudi da su zanimljivi, duhoviti i poučni, pa vam preporučam da
bacite oko. Za sad smo ih izbacili osam, a plan je da napravimo videe sve do
kraja turneje, pošto smo sve i
dokumentirali.
Postoji
li mogućnost distribucije vaših albuma na Daleki istok? Što kaže vaš izdavač?
– Nadamo se tome, ali to je
stvarno dosta zatvorena zemlja, pa je to mukotrpan proces. Oni imaju svoje
verzije i Facebooka i YouTubea i ostalih servisa, i samo dizanje, recimo
spotova, na njihove stranice je totalna komplikacija, zatim je tu jezična
barijera i još sto drugih problematika, ali svakodnevno radimo na rušenju tih
zidova. U svakom slučaju, dosta je izgledno da se vraćamo u Kinu iduće godine
na proljeće, pa ćemo do tada pokušati preskočiti neke od tih zapreka i nadamo
se uspjeti ući na to veliko tržište. Pozive smo primili od svih promotora s
prve turneje, žele nas nazad iduće godine te postoje i upiti nekih festivala,
pa smo u svakom slučaju zadovoljni kako se stvari kreću…
Mogli
bismo vjerojatno ovako do preksutra, ali bojim se da je vrijeme neumitno i da
te stignem pitati još samo ovo – kad će novi Nord album i gdje vam je ambicija
to predstaviti? U Južnoj Americi?!
– Nada umire posljednja, a
nadamo se da će album izaći u veljači 2019. Vjerujem da vrlo dobro i sam znaš
kako to ide s kašnjenjima kad su muzičari u pitanju… Nadamo se da ćemo ipak
uspjeti, jer pauza između dva albuma stvarno ne bi trebala biti duža od dvije
godine. Pjesme su inače već odavno gotove, a imamo već spreman materijal i za treći album. Južna Amerika bi bila
odlična, neka se to obistini i bit ćemo sretni! Zasad ćemo se fokusirati na
ipak nešto bliže zemlje, Europu, ali naravno i Kinu. Iako je i Japan velika želja. Moja najveća želja vodi nas ipak puno bliže, a to je Njemačka, inače zemlja u
kojoj sam rođen i gdje sam živio prve četiri godine života. To mi je velika
neostvarena želja, ali i tu se izgleda napokon otvaraju neka mala vratašca. Rekao
sam da ne idem nazad „doma“ dok ne organiziram svirku tamo, pa se nadam da će
se i to ostvariti, ako ne prije, onda bar u 2019. Ich mochte in Deutschland spielen. Dankeschön.
Podijeli na društvenim mrežama