Mikrokreditiranjem do propasti

Priča počinje
1974. godine kad je Muhammad Yunus doktorirao ekonomiju na Vanderbilt
univerzitetu u Americi. Napravio je eksperiment s 42 obitelji kojima je posudio
27 USD, kao početni kapital za preprodaju robe. Novac je posudio bez visokih
kamata, te mu je ubrzo glavnica vraćena. Yunus je razvio princip „male seoske
banke“, te je počeo širiti posao u ruralnim siromašnim sredinama u suradnji sa
University of Chittagong i ubrzo je u projekt bilo uključeno nekoliko sela. Projekt
je ubrzo i autoriziran od strane Vlade, te je Yunus osnovao i privatnu banku,
za početak kapitalom prijatelja iz Amerike, te uz pomoć nekoliko fundacija koje
su prepoznale snagu ovog načina posuđivanja novca. Tijekom 2005. godine banka
je posuđivala siromašnima 4,7 milijardi USD, a krajem 2008. preko 7,6 milijardi
USD. Danas je program Grameen banke razvijen u 40 zemalja širom svijeta.

Foto: en.wikipedia.org

Princip
posuđivanja je prilično zanimljiv, naime ne potpisuje se ugovor, sve se bazira
samo na „riječi“ i dogovoru oko tjednog vraćanja kredita. Krediti se odobravaju
grupi od pet korisnika, te oni, u slučaju nevraćanja zasigurno djeluju
psihološki jedan na drugog. Eksperimenti ove vrste testirani su kontrolirano u
Kanadi, no već na samom početku doživjeli su neuspjeh. Očito da postoji velika
razlika između male, seoske sredine u Bangladešu, te siromašnih ljudi koji
imaju obavezu vratiti nešto što nije njihovo, za razliku od kultivirane sredine,
gdje je taj osjećaj duga prema nekome minoriziran.

Kredit se
realizira pod slijedećim uvjetima:

• Bez
  kolaterala, odnosno hipoteke ili druge garancije povrata
• Povrat
  kredita vrši se tjedno tijekom cijele godine
• Pogodnost
  za iduće kredite ovisi o povratu prvog
• Kontinuirani
  nadzor nad povratom
• Strogo
  se pazi na kreditnu disciplinu i ponašanje grupe
• Posebni
  program obavezne i dobrovoljne štednje kako bi se smanjili rizici sa kojima se
  siromašni susreću – (pretpostavljam da se ovo odnosi na osiguranje života ili
  nezgode)

Prilikom
dodjele preferiraju se žene, tako da su one nosioci čak 97% kredita ovog
projekta. Kako se kredit vraća odobravaju se i krediti višeg nivoa za izgradnju
vlastitog sanitarnog čvora, instalaciju cijevi za korištenje pitke vode,
krediti za leasing raznih elektronskih uređaja, kao što su npr mobiteli, te se
kroz ovaj program kreditiranja vrlo brzo raširio cijeli novi business, najma
telefonskog uređaja u svakom selu. Korisnik kredita sjedi u svojoj „pošti“, te
svaki stanovnik sela ima mogućnost za mali trošak koristiti mobitel za razgovor
po potrebi. Civilizacija u svakom kutku Indije.

Način obrade
tržišta Grameen banke sastoji se u obuci jednog 
„centralnog managera“ koji pokriva područje od 15 do 22 sela. Manager
obilazi teren, pojašnjava stanovnicima način posuđivanja, te pronalazi
zaintersirane klijente. Za početak, dok se ne formira grupa od pet posuđivača
dovoljno je za manji iznos pronaći dvojicu. Manager vrlo budno prati povrat
novca, te ako se članovi tijekom šest tjedana pridržavaju strogih pravila
povrata grupa se širi za još troje. Zahvaljujući ovom načinu grupna odgovornost
postaje samokorektiv za vraćanje posuđenog.

Krediti su mali, ali dovoljni za
financiranje kupovine stroja za ljuštenje riže, kupnju
rikše, kupnju mliječnih
krava, koza, tkanine, keramike itd. Zanimljivo je da je zbog pritiska skupine i osobnog interesa
svakog člana grupe stopa povrata visokih 95 posto.

Pa kad je sve
tako izvrsno, zašto su onda korisnici kredita i dalje uglavnom siromašni?
Mislim da se odgovor nameće sam. Kamatna stopa svakog kredita uzetog kod
Grameen banke iznosi 16%. Da, dobro ste pročitali. Više čak i od naše
maksimalne stope zateznih kamata. Zbog ovako visoke kamatne stope nije čudo da
Grameen banka ima prilično lijepu zgradu, financiranu sredstvima dužnika koji
ulaskom u ovaj sustav posuđivanja ne razumiju koliko novaca su dobili, a koliko
moraju vratiti. Dok su u civiliziranom svijetu kamatne stope između 2 i 8 %, u
programu Grameen banke one su daleko više nego dvostruke. Ne radi se ovdje o
iznosima koji se posuđuju, koji iznose nama beznačajnih 2 ili 5 dolara, te koje
jadni dužnici moraju vraćati idućih 3 do 5 godina tjedno, pod pritiskom grupe
ili zbog visoke svijesti osjećaja duga, već se radi o licemjerju i megalomanskoj
zaradi na siromašnima, koja je čak nagrađena. Primjera radi, posuđenih 5 USD na
rok od 60 mjeseci donosi banci zaradu od 50%, dakle dužnik vraća 7,5 USD. Znam
da vam ovi iznosi djeluju smiješno, no ovdje govorimo o najsiromašnijoj zemlji
svijeta, te zamislite sebe u situaciji posuđivanja 10.000 kn na 5 godina, a
povrata 15.000 kn. I to nije sve. U nekim zemljama, gdje to zakon dozvoljava, a
znamo da se Grameen banka raširila na 40 zemalja, kamata iznosi čak i 36%. Eto,
toliko o pomaganju siromašnima.

Možemo sad
govoriti o tome kako bi bez ovog siromašni bili još siromašniji, te kako se
ipak ne može nešto raditi bez zarade, možemo se izvlačiti na stotine malih ili
velikih načina, no činjenica ostaje, a to je da je kamata ubojica svakog
poslovnog kretanja. Na žalost navikli smo uglavnom na kamatne stope koje su
dvoznamenkaste, no lihvarenje je očito prisutno u svakom našem poslovnom
poduhvatu. Predsjednik Grameen banke tvrdi da je to poslovno u redu, jer se sav
prihod koji banka ostvari vraća nazad klijentima. Na ovaku demagogiju zaista
ostajem bez riječi. Podsjeća me na one fraze iz raznih multi-level „poslova“
gdje se onaj već upecani silno trudi uvjeriti mene naivnog kako je to izvrstan
posao, kako sam sebi stvaram mogućnosti i slične fraze za oduševljenje publike.
No, opet se vraćamo samo na jedno. Lihvar ostaje lihvar.