Postoji više vrsta plastike koje se upotrebljavaju u
različite svrhe. Većina plastike završava u oceanima u kojima se ne razgrađuje
nego brzo fragmentira u manje dijelove koje zovemo mikroplastika, ili u još
manje čestice zvane nanoplastika. Za razliku od kopna na kojem plastika
predstavlja vidljivo zagađenje i poremećaj, zbog spomenite fragmentacije veći
dio plastike u moru uopće ne vidimo.
Kancerogenost
Mikro i nanoplastika nagomilavaju se u hranidbenim
lancima i ugrožavaju brojne životinje, prvenstveno kornjače, morske ptice i
sisavce. Dodatni problem predstavlja činjenica da se iz čestica mikroplastike
otpuštaju određene otrovne tvari koje se koriste u proizvodnji plastike.
Također, druge otrovne tvari prisutne u morskoj vodi mogu se adsorbirati na
čestice plastike te tako povećati njihovu toksičnost. Među tim tvarima nalaze
se spojevi koji mogu biti kancerogeni ili mogu poremetiti hormonalni sustav
organizama. Na čestice plastike mogu se vezati i patogeni mikrobi.
Recikliranje plastične ambalaže
Prilikom fragmentacije većih komada plastike u manje
čestice povećava se omjer između površine i volumena. Na manje čestice vežu se
organske tvari na koje se naseljavaju bakterije i virusi. Takve čestice postaju
teže i tonu prema dnu, gdje mogu doći u dodir s tamo prisutnim hranidbenim
lancima. Stoga ne čudi činjenica da su čestice plastike našli i u organizmima
koji žive u najdubljim dijelovima oceana. Zagađenje kopnenih, a pogotovo
morskih ekosistema plastikom je praktično nerješiv problem. Sve što bismo
mogli, i što moramo učiniti je to da plastiku poskušamo u potpunosti
reciklirati, te da prvenstveno smanjimo upotrebu plastike za ambalažu, budući
da ona najviše opretećuje okoliš.
Podijeli na društvenim mrežama