Ne
zato što bi roman bio remek djelo spisateljskog umijeća. Njegov autor, Milan
Nikolić, nikad nije slovio za ime koje bi bio grijeh čitateljski propustiti,
čak ni u okviru žanra u kojemu je potražio vlastitu književnu (recimo to
aktualnim, „seksi“ rječnikom) viziju & misiju. Za nešto istančanije
čitateljske duše, tu je npr. zauvijek ostao u sjeni suvremenika Nenada Brixyja
– od 1947. do 1954, stanovnika grada na Rječini, gdje je kruh svagdanji
zasluživao radeći u Novom listu – i njegova humorističkoga kriminalističkog
serijala o nespretnom detektivu Timothyju Tatcheru, kojim je Brixy parodirao
odabrani žanr. Ipak, Nikolića ne treba podcijeniti, pored ostalog i zbog naklada
njegovih naslova. U razdoblju od 1957. do 1970. objelodanio je čak tridesetak
romana raznovrsne žanrovske usmjerenosti, koji su se zbrojem, prema nekim
književnim povjesničarima, dovinuli do upečatljive brojke od 700 tisuća
primjeraka. U tom nizu prevladavaju krimići, a uz njih su radovi
avanturističke, znanstveno-fantastične, western i špijunske tematike. Uzorima
su mu bili Mickey Spilane, Agatha Christie i Georges Simenon (u romanu Obračun na obali doveo je kao protagonistu na Jadran
Simenonova inspektora Megrea, kao homagge francuskom piscu), ali bi o skrivanju
pod književnim skutima velikana bilo pretjerano govoriti. Nikolić je ostao
svoj.
U
romanu Kristalna pepeljara i naš. Tu, pored ostalog, mislimo na njegovu
bliskost s riječkim ljubiteljima krimića. Pogotovo s onima kojima smještanje
fabule u prepoznatljive gradske eksterijere i interijere nije zadnji element za
prosudbu o zanimljivosti nečijih književnih stranica.
Kako
piše Nikolić u Kristalnoj pepeljari? O tomu saznajemo sa stranica izdanja kojim
se roman nedavno pojavio prvi put otisnut na hrvatskom jeziku, što se dogodilo
pola stoljeća nakon izvornog objavljivanja u Sarajevu. Piše Nikolić, recimo,
ovako:
„Crni
milicijski automobil skrene za drugi ugao. Svjetlost njegovih farova nestade, a
zavijanje sirene postajaše sve tiše s njegovim udaljavanjem… Ustadoh i ogledah
se. Nigdje nikoga. U daljini, nešto niže od mene, svjetlucale su neonske ulične
lampe gradskog centra i luke. Jedan brod upravo je ulazio u prostor zagrađen
dugačkim lukobranom sa svjetionikom na kraju. Na nekom udaljenom tornju sat
krene otkucavati ponoć.
Potrčah
strmom ulicom prema centru grada. Skratih put preskačući peko stepenica koje su
spajale dvije paralelne ulice i ubrzo se nađoh na trgu ispred nebodera. Tu
sretoh prvog prolaznika, a malo dalje i dežurnog milicionara koji je mirno i
bezbrižno patrolirao po svom kvartu. Usporih korak prije nego me ta dvojica
opaziše. Kavana ‘Sport’ bila je već zatvorena i ja prođoh pored nje, skrenuvši
krakom Splitskom ulicom prema moru. Jedan brod je upravo pristajao uz mol.
Mislim da je to bio mol ‘Adamić’. Crni, veliki teretnjak od nekoliko tisuća
tona. U tami nisam mogao razabrati koju je zastavu izvjesio. Skrenuh ulijevo,
ne obazrevši se na grupicu radnika i nekolicinu funkcionera Lučke kapetanije
koji su dočekivali brod.“
Jeste
li u ovim Nikolićevim redcima osjetili nešto od noir ugođaja? Onog istog što se
može osjetiti kad u gluho doba koračate ulicama oko putničkog dijela riječke
luke? Ili pokrajnjim ulicama oko Korza? Osobni mi je favorit mini-trg pred
Teatrom Fenice, gdje je u noćnim urama dovoljno podići pogled prema dojmljivoj
arhitekturi gornjeg dijela te građevine, pa začas mislima odlebdjeti ususret
kakvu francuskom noir filmu. Uostalom, nisu li svojedobno, upravo iz jednih od
vrata Teatra Fenice, onih što su vodila u podzemlje Plavog Jarana, izlazili na
zrak rabijatni likovi preko čijih su usana sipale kratke domaće, podjednako
toliko strane rečenice, prepune petoslovnica? Ne mareći za društvo dama?
Naravno, noćnih. A i zašto bi?
Iz
takve riječke tame, vratimo se na svjetlo. Osvijetlimo Nikolića. Ako treba,
radnom svjetiljkom kojoj je u policijskim uredima funkcija biti usmjerena u
lice osumnjičenog. I suočimo ga s pitanjem: „Tko si zapravo ti, Milane
Nikoliću?“
Zajedno
s Antunom Šoljanom i Ivanom Raosom, Milan Nikolić jedan je od začinjavaca
domaćega kriminalističkog romana. Rođen u Virovitici 1924. godine („virovitički
Simenon“), u svom je razmjerno kratkom spisateljskom vijeku postao vjerojatno najplodniji
domaći autor popularne proze poslije Drugog svjetskog rata. Najveći dio djela objelodanjen
mu je u Sarajevu (u popularnoj biblioteci Džepna knjiga, gdje se našlo mjesta i
za Kristalnu pepeljaru) i Beogradu (biblioteka 300 čuda, poseban dodatak lista
Duga). Kao pravi profesionalac, nije čekao inspiraciju i njezin posvećeni dodir
da bi prionuo spisateljskom poslu, o čemu ponešto govori podatak da je objavio
22 romana. U najproduktivnijoj fazi na tržište je izbacivao novi roman svaka
dva-tri mjeseca, pri čemu je rekordnom obilježio 1960. godinu, kada je objavio
čak šest naslova, slijedi 1962. s četiri naslova. Takvom brojnošću rukopisa, s
čim je ruku pod ruku išla prihvaćenost među čitateljstvom, postao je zaštitni
znak Džepne knjige.
Njegov
pak zaštitni znak postao je istražitelj Malin, inspektor Službe unutrašnjih
poslova, koji će mu rješavati zagonetke u najvećem broju kriminalističkih
romana, tek ponegdje prepuštajući taj posao kolegi Rafiku ili nadarenom amateru
poput novinara Mikija. Zašto u pravilu SUP? Podsjetimo, Nikolić piše u doba
kada u nas ne postoji institucija privatnog detektiva, a konce fabule gotovo
uvijek nastoji locirati na domaći teren, što uključuje poštivanje pravila igre koja
vrijede u bliskom okruženju. Bit će da je nešto slobodnije ruke te vrste imao u
western romanima, koje potpisuje pseudonimom Milton S. Nikols, u čemu nije
prezahtjevan zadatak prepoznati njegovo pozapadnjačeno ime. Događa se to pred
kraj njegova života, kada je ovladao tajnama žanra i spretnog baratanja
različitim inačicama modela, što daju naslutiti već naslovi iz kojih miriše
„pravi“ divlji Zapad: Žubor potoka Guadalupe, Jastrebovo gnijezdo, Podne u
Menardu,.
Ranih
šezdesetih Nikolić piše i nekoliko filmskih scenarija (X-25 javlja, Srest ćemo
se večeras, Pošalji čovjeka u pola dva, Minuta za ubojstvo) koje su režirali
František Čap, Jane Kavčić i Dragan Ivkov. X-25 javlja je prvi špijunski film
jugoslavenske kinematografije. Za TV Zagreb pripremio je nekoliko tv igri, koje
su režirali Mario Fanelli, Željko Senečić i Anton Marti.
No,
otkud uopće Nikolić u kriminalističkim, špijunskim i sličnim vodama? Jabuka nikad
ne pada daleko do stabla. Kao nekadašnji sudionik partizanskog pokreta, poslije
Drugog svjetskog rata radi u sigurnosnim službama tadašnje države, u OZNI i
KOS-u, na vrućem terenu Zone B, krećući se Istrom, Kvarnerom i Slobodnim
teritorijem Trsta. Tu će godinama stjecati iskustva koja će, na ovaj ili onaj
način, poslužiti kao dobra podloga autorskoj imaginaciji. Tragom posla, Nikolić
je u Rijeci ranih 50-ih neko vrijeme živio, u nju se i kasnije često vraćao,
zbog zdravstvenih razloga. Dva su kraća romana s njegovim potpisom izlazila u
nastavcima u Novom listu.
Kristalna
pepeljara? Simpatična priča o međunarodnim krijumčarima droge koji sredinom
60-ih koriste Rijeku kao tranzitnu točku, a inspektor Malin ubacuje se u
krijumčarsku skupinu, te uz nešto pomoći Interpola, uspješno rješava slučaj. Kako
bi i moglo biti drukčije? U vrijeme prvog izdanja, roman je bio dobro
prihvaćen, pa je tim veći upitnik o razlozima zbog kojih se na drugo izdanje
čekalo pola stoljeća. Štoviše, 60-ih je doživio radio-adaptaciju, a redatelj
Ivan Hetrich pripremao je za TV Zagreb snimanje filma prema romanu. Vjerovali
ili ne, od snimanja se odustalo zbog „produkcijske složenosti“, što je
formulacija iza koje se krije „teškoća“ da se nije moglo izbjeći snimanje na
originalnim, riječkim lokacijama. Ima domaćih „problema“ u kojima ni Interpol
ne može pomoći.
Podijeli na društvenim mrežama