Prošlo je otad 130
novih proljeća. Da se možemo vremeplovom vratiti u početnu, prethodnim redcima
lociranu vremensku točku, vidjeli bismo kako se graditeljski zahvati kojima je
postupno nicao novi pogon i za koje je Barač u tom trenutku bio već dobrano odgovoran,
odvijaju punom parom. Službeni naziv njegova radnog mjesta? „Tehnički direktor
riječke Rafinerije mineralnog ulja u osnivanju“.
Tko je imalo
vladao informacijama vezanim uz ono što se događalo u tomu dijelu onodobne gradske
periferije, znao je i to da se Barača dotad na Mlaki nije moglo vidjeti, ali da
je ipak na njoj bio itekako prisutan. Njegov duh lebdio je vrlo opipljivo nad
njom, samo je pitanje – na koji način? U bučnim graditeljskim zahvatima na tom
dijelu morske obale, bučnim poradi mnoštva eksplozija mina koje su u prvi mah uključivali,
kao i u mnogo čemu drugom važnom za izgradnju „tvornice za rafiniranje
mineralnih ulja“, kako je bila opisana u gradskim dokumentima, Barač je osobno sudjelovao.
Tajna se skrivala u rukama poštanskih službenika.
Barač je bio
uključen u riječka zbivanja posredno, utječući na njih iz Beča. Zrak
Monarhijine metropole godinama je udisao radeći u Rafineriji Gustava
Wagenmanna, a na Kvarner se nije mogao zaputiti smjesta po imenovanju
direktorom novog industrijskog objekta zbog preostalih obveza prema dotadašnjem
poslodavcu. Rješenje je iznašao šaljući u Rijeku brojna pisma. Ona se počinju
nizati od siječnja 1883. godine. Čitajući ih tada, a i danas, jasno je da su
pisana ponajprije zbog redaka posvećenih praktičnim pitanjima vezanim uz izgradnju
i početak rada novog riječkog pogona. U tim se pismima govori o tomu gdje je
najuputnije nabaviti dijelove novih tehničkih uređaja željene kvalitete, gdje
nabaviti kemijske tvari poput sumporne kiseline ili sode, kakva su austrijska iskustva
u prijevozu sirovine željeznicom, koji su se proizvođači vagonskih cisterni pokazali
od povjerenja, kakvi su rezultati laboratorijskih analiza raznih vrsta nafte itd.
Barač se nije ograničavao na pružanje savjeta, dragocjenih zbog iskustva
stečenog radom u tada vodećoj austro-ugarskoj rafineriji, Wagenmannovoj, gdje
je izrastao u cijenjena mladog stručnjaka, nego i prosljeđivao na Mlaku izravne
upute o tomu što i kako činiti u određenim graditeljskim situacijama.
Pisma su stizala u Rijeku učestalim ritmom nekoliko
mjeseci. Barač je napustio dotadašnjeg poslodavca 15. svibnja, a u Rijeku stigao
20. svibnja 1883. godine, sa suprugom Ludovikom i dvije kćeri, Ljubom i Sofijom.
Prema Sofijinim sjećanjima, u trenutku dolaska u Rijeku, rafinerije još nije
bilo. Ona veli: „Tako mu je bilo pokazano gdje bi trebala biti rafinerija. To
je bilo, po mome sjećanju, jer sam onda bila dijete, pećina koja se spuštala od
nekadašnje Torette prema moru. Trebalo je izravnati teren, što je učinjeno
miniranjem i odvažanjem kamenog materijala, što se radilo tako dugo dok se nije
dobio teren na kojem je izgrađena rafinerija…“
Je li sve bilo baš tako kako kaže Sofija, je li pogon
trebalo u cijelosti tek izgraditi, što bi značilo da potkraj svibnja 1883. na
Mlaki još uvijek nije bilo na vidiku ništa od postrojenja i ostalih rafinerijskih
objekata, pitanje je koje ostavljamo njoj. U to je doba ona, kako sama kaže,
još dijete, pa je moguće da sjećanja nisu pouzdana u svakoj pojedinosti. U ovoj
priči i na ovomu mjestu važnije je nešto drugo. Sofija je, a bome i njezin
otac, gledala pred sobom prizor na Mlaki, što je situacija bitno različita od
one kada se taj isti prizor iz jedne od bečkih zgrada, gdje su prethodno
stanovali, tek zamišljalo. Postajući 20. svibnja stanovnikom Rijeke, Barač nije
slutio da će tu istu lokaciju imati pred očima čak sljedeća četiri desetljeća.
I da će mu Rijeka postati prostorno-vremenska točka koja će mu presudno obojiti
cjelokupan život. I, kao u svakoj ljubavi na prvi pogled, odnos će postati
uzajaman. Što li će joj u toj ljubavi sve pružiti kroz te četiri dekade, tema
je posebne storije, koju ostavljamo za neku drugu (s)pisateljsku prigodu.
Podvucimo, gospodin tehnički direktor je stigao tamo
gdje je trebalo. Konačno. U njegovu liku ujedno je stigao budući vrlo značajan
stanovnik grada na Rječini, jedan od onih koji će utjecati da taj grad postane
onakav kakvim ga danas znamo, u boljem smislu te riječi.
Podijeli na društvenim mrežama