Minimalne plaće i maksimalni poslovi

Najprije da pojasnimo
radnu terminologiju:

– Prekovremeni
rad je notorna statistička činjenica i apsolutno mjerljiva psihofizička pojava
u domaćem svijetu malog i velikog poduzetništva, što znači da ju možemo opisati
matematički i fiziološki – kao brojčanu vrijednost i osobitu vrsta radnog
iskustva koje hrvatski radnik doživi izvan propisanog radnog vremena.  

Najčešće, a u
tome i leži pola problema, je izražena u dvije zavisne veličine – neplaćeni sati
i klinička depresija.

– Dopunski
poslovi su oni poslovi koje radnik obavlja izvan opisa radnog mjesta. Tako na
primjer mnoge prodavačice i konobarice u mikro pauzi, između dvaju posluživanja,
farbaju, bruse, čiste, vare, lakiraju podove, lijepe tapete, vode knjigovodstvo
– ovisno već o procjeni poslodavca o njihovim prirodnim talentima i ukupnoj
radnoj sposobnost.

Najčešće, a u
tome i leži druga polovica problema, rade ono što gazdi padne na pamet. 

Ako ne stignu
sve odraditi na vrijeme, stignu preko
vremena. Prenosive poslove ponesu za rad kod kuće, a one koji se ne mogu
ponijeti doma, ostanu odrađivati nakon što im završi redovna smjena. I sve to za
istu plaću, koja u pravilu, kod većine malih obrtnika, ne prelazi zakonski minimalac.

Ali tu nije i
kraj. Saznajem nedavno da u nekim manjim prodavaonicama robe, kafićima i
pekarama, radnice same kupuju sredstva za čišćenje, jer njihovi šefovi zaborave da je to njihova obaveza, a sve
je više i takvih primjera da se jedan dio isplaćenog mjesečnog honorara vraća
poslodavcu na ruke (slučajevi kada minimum plaće određuje država).  

Sigurno ste
primijetili kako žrtve ovog radnog izrabljivanja spominjemo u ženskom rodu, što
nimalo nije slučajno, jer ova vrsta robovanja upravo je karakteristična po tome
da se najviše provodi nad ženama. Stvar je i logična. Poslušne su i odgovorne.
Manje se bune, i kada psihički puknu samo puste po koju suzu, ali rade i dalje.

Sa muškima je
ipak malo teže. Dečki kad prolupaju znaju lupiti šakom o stol, što u takvim
potresnim prilikama znatno mijenja dnevni raspored sati. Stoga u većini
uslužnih i trgovačkih zanimanja poslodavci preferiraju zapošljavati radnice, čija
šaka ne predstavlja tektonsku opasnost. Shvatili su to i u velikim trgovačkim
centrima pa je odnos muško-ženske radne snage raspoređen zamjetno u korist nježnijeg spola.

I mada je takva
poslovna boleština raširena širom cijele zemlje kao peronospora, državnim inspekcijama
ona stalno promiče iz vida. To nimalo ne čudi, jer pokorni zaposlenici zbog
straha od otkaza ne podnose službeni prijavak, a mjerodavni organi promatranja,
otkrivanja i gonjenja u takvoj vrsti inspekcije ne izlaze na teren bez pismene dojave
o kršenju Zakona o radu.

O tome smo
nešto pisali i ranije, ali potreba da se o tome govori i
piše aktualna je i danas, jednako kao i prije deset ili dvadeset godina.
Mijenjaju se vlade, izmjenjuju se krize, ali spomenuti robovski poredak u
prirodi našeg društva ostaje konstanta.