Sudeći od
oka, rekao bih slobodno – pogodak u sridu.
Ovoj poruci nema se što prigovoriti, jer gledajući nas (a nas će tamo najviše i
biti) više je nego očito da smo pali u
vjeri: Nema dijaloga, stalno se prepiremo, vječito optužujemo, svjesno kršimo
zakone – a kad treba odgovarati za vlastite prijestupe, onda pobjegnemo u najbližu
crkvu i ne izlazimo van dok nam policija i sudovi ne oproste grijehe.
Takvo
zapušteno duhovno stanje, složit ćemo se svi, ne priliči kršćanima. Mi jesmo
doduše religijski potkovani, ali samo liturgijski i teoretski, od čega i nema
neke velike koristi. Jer, kako jednom reče Swami Vivekananda: „Religija nije slušanje i usvajanje; religija
je bivanje i postojanje. To je kad se
cijela duša pretvara u ono u što vjeruje.“
A mi katolici
(istinski ili tradicionalni), ne treba u to valjda sumnjati, vjerujemo u Isusa
Krista – utjelovljenje božanske ljubavi
– koji rimskog policajca (hoću reći – vojnika) u Getsemanskom vrtu nije hvatao
za gušu, niti je njegovom zapovjedniku, Ponciju Pilatu, spominjao mater četničku.
Možda je
krivo reći kako Papa misli da se mi svi sada moramo pretvoriti u Krista, ali
živjeti u njemu i oponašati njegova djela – to svakako. Zato Sveti Otac i
dolazi s porukom (ma gle čuda) bratstva
i jedinstva.
Unatoč našem tvrdoglavom
otporu, on zna da mi to ipak možemo, jer nekada smo baš u tom pogledu godinama bili
primjer drugima. Čak nas je i papa Pavao VI. onomad pohvalio pred drugom Titom,
odriješivši mu zbog tih zasluga sve njegove grijehe.
Mnogi su spremni
primijetiti da su u to doba čak i ekumenizam i međureligijski dijalog bili na
zavidno višoj razini nego što su danas, što se dobro vidi i na starim
crno-bijelim fotografijama: Susjedi i prijatelji katolici, pravoslavci i muslimani,
zajedno su, jedni s drugima, slavili
svoje vjerske blagdane, međusobno se ženili i kumili. Zato papa Franjo dolazi sa
velikom nadom i otvorena srca prema svima:
“Sa svoje strane spreman sam doći
među vas kao brat i glasnik mira kako bih svima izrazio – naglašavam svima – svoje poštovanje i svoje prijateljstvo. Želio
bih svakoj osobi, svakoj obitelji, svakoj zajednici navijestiti Božje milosrđe,
nježnost i ljubav”.
Ako igdje na
svijetu postoji primjerenije mjesto koje ovu poruku može prihvatiti i
razumjeti, onda je to upravo Sarajevo – grad u kojemu se još do nedavno
ratovalo i ginulo, ali prije toga, puno više i puno duže družilo i VOLJELO.
Bilo je to u
nekom vremenu ruža, rekao je neki pjesnik…Ali ova subota je vrijeme da se toga prisjetimo.
Podijeli na društvenim mrežama