Mislim, dakle jesam – ovisi što mislim

Prije
nego što o tome nastavimo dalje, želio bih svakako reći da je u ovom tjednu
bilo nekih veoma zanimljivih događaja, koji također zaslužuju da ih se spomene
upravo u ovoj današnjoj kolumni.

Vijest
da je papa Franjo krstio dijete rođeno u grešnoj
bračnoj vezi  jedna je od takvih, i nama posebno
interesantna jer se pouzdano zna da su visoki hrvatski velečasni nekim velikim čudom
uspjeli preživjeti ovaj smrtonosni udar.  Razlika je samo ta što je ovo, za mnoge od
njih, bilo veoma neugodno iskustvo ( suprotno onome čemu svjedoče oni koji su
preživjeli običnu smrt) i mnogi od njih nikada se neće oporaviti.

Zato
ćemo ovu religijsku priču ostaviti za neke kasnije analize, a mi se vraćamo na
trag onih vedrijih prognoza koje zbunjuju ne samo velečasne nego i same doktore
– toliko da se ne uspijevaju skoncentrirati na nešto što je veoma bitno,
nego se svi bave anđelima (ili nekim svjetlom koje se
pojavilo u nekom tunelu).   

A
bitno je to da još nitko nakon što
se vratio iz stanja kliničke smrti, a pri tome donio sa sobom mistično iskustvo
besmrtnosti, nije ponovo umro u bliskom
vremenu, nego su svi uspjeli potpuno ozdraviti, mada je dijagnoza bila
ista, a prognoze još crnje nego u zadnjoj minuti koja ih je samo nekoliko
trenutaka prije praktički odnijela s ovog svijeta.

Kako
je to moguće?

Bez
obzira na čudesnu pojavu životnih funkcija – ponovne uspostave srčanih otkucaja,
povratka moždanih aktivnosti i ponovnom dolasku svijesti – prema i dalje aktualnoj
dijagnozi i općem stanju organizma bilo bi sasvim logično  za očekivati da se u kratkom vremenskom
razmaku desi nova smrt. Ali to se u
ovakvom slučaju nikada ne događa. Dapače…99,99 posto neizlječivih bolesnika koji su proživjeli ovo iskustvo počinje se
oporavljati – suprotno svim mogućim prognozama suvremene medicine da pacijent
nema šanse.  

Što
se to dogodilo da ista bolest (u jednakom stadiju uznapredovalosti)  u tako drastičnom omjeru promijeni statistiku smrtnosti?

Odgovor
na ovo pitanje čini mi se puno važnijim od mozganja jesu li umrli  za to vrijeme dok im mozak nije radio bili u
raju ili su nešto sanjali izvan mozga, na čemu se troše javne stručne rasprave.

Ne
bi li umjesto toga bilo pametnije priznati taj dokumentirano provjerljivi misterij
oporavka kao znanstveni statistički podatak i usmjeriti pažnju na činjenicu da
su se svi ti bolesnici vratili k svijesti sa jednom zajedničkom vjerom – uvjereni da je s njima sve u redu.

“Ja
sam znala da sam dobro…trebalo je samo proći malo vremena da to prihvati i moje
tijelo” – reći
će Anita Moorjani, živi svjedok da je mentalno i duševno uvjerenje sa kojim se vratila u život
iscijelilo njeno teško bolesno tijelo.

Ta
visoka korelacija između broja uvjerenih
i broja izliječenih je nepobitna
znanstvena činjenica koju bi svakako trebalo više respektirati u procesu
medicinske terapije i zdravstvene edukacije.

Na
stranu to da su ljudi nastavili živjeti jer još
nije došlo njihovo vrijeme da odu. I tu metafizičku konstrukciju možemo također
prihvatiti, ali ostaje i dalje činjenica da vrijeme do tog vremena nisu čekali
pateći se u bolesti, nego mahom potpuno zdravi. Ne zbog vremena koje im je dano nego uvjerenja radi.

Misli
su, dakle, ozbiljna stvar…Ima li tu mjesta za jedan novi nastavni program Tjelesne
i zdravstvene kulture?