Misterij balkanske kulture

„Sve podjele me
zabrinjavaju. Postoji neovisnost oslobođenjem i neovisnost odcjepljenjem.
Neovisnosti oslobođenjem su, na primjer, one američke, koje su značile
oslobođenje od europskih država. Neovisnosti naroda odcjepljenjima su
razdjeljivanja, često i vrlo prirodna. Pomislimo
na bivšu Jugoslaviju. Tamo očito postoje narodi s tako različitim kulturama koje ni ljepilo
ne bi moglo ujediniti. Jugoslavenski slučaj je vrlo jasan, ali ja se pitam je
li tako jasno i za druge slučajeve, za druge narode koji su do sada bili
ujedinjeni. Mora se izučavati od slučaja do slučaja. Škotska, Padanija,
Katalonija. Postoje slučajevi u kojima je pravedno odcjepljenje, a u drugima
nije. No, odcjepljenje od jedne države bez da je prethodno bilo prisilnog
ujedinjenja potrebno je uzeti
s pincetom i analizirati slučaj po slučaj“ – poručuje sv. Otac.

Gdje
je tu misterij? – pitate se.  

Polako,
ne može to samo tako, štreberski. Treba najprije postaviti definiciju kulture.
A onda uzeti pincetu i krenuti s
dubinskom analizom – od slučaja do slučaja.   

 

Definicija kulture

Postoje
razne definicije, a ima ih (kako smo već, mislim, jednom rekli) isto toliko
koliko i doktorskih disertacija na ovu temu. Za ovu priliku dosta nam je i ona
s wikipedie: “Kultura je cjelokupno
društveno naslijeđe neke grupe ljudi, to jest naučeni obrasci mišljenja,
osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih
obrazaca u materijalnim objektima.”

Prepun želje da i meni konačno postane jasno zašto
smo se raspali, uzeh pincetu i počeh secirati bivšu Jugoslaviju – u koju smo
ušli dobrovoljno, a izašli dragovoljno. I budim jasni: Ušli smo zato jer se
nismo slagali s  Austro-Ugarskom, a
izašli zato jer se nismo slagali sa Srbijom.

Početak
nove državne zajednice  obećavao je puno.
Ali kulturne razlike bile su nepremostive:

–
oni misle da smo mi napali njih, a mi mislimo da su oni napali nas.

–
mi mislimo da bi se oni trebali ispričat nama, a oni misle da bi se mi trebali
ispričat njima.

–
mi mislimo da je Tito navijao za njih, a oni misle da je Tito navijao za
Hajduk.

–
oni misle da je Ivo Andrić njihov pisac, a mi mislimo da je naš.  

–
oni osjećaju bliskost s Rusima, a mi osjećamo da smo bliže Amerima.

–
mi suosjećamo s Antom, oni suosjećaju Dražom .

–
mi hoćemo ovo, oni hoće ono.

–
mi vamo, oni tamo.

 

Drugim
riječima:

–
nema toga ljepila koje bi nas sljepilo u istu povijest.

–
nema toga  ljepila koje bi nas držalo za
istu riječ.

–
nema toga ljepila koje bi nas moglo slijepiti u jednu navijačku skupinu.

–
nema toga ljepila koji bi nas sastavilo u istu lektiru.

 

Ili
jednostavno:

–
nema toga lijepila koje bi nas držalo zajedno.

 

S
tog stanovišta sve mi je, dakle, potpuno bistro. Isto kao i Papi, jasno mi je
što nas razdvaja.

Ali
secirajući tako, s vremena na vrijeme, naše potpuno nespojive ratne i
mirnodopske kulturne obrasce, spazih jedan
koji se ne može razdvojiti – onaj KRŠĆANSKI. I nije mi jasno kako je Papi promakla
ta ISTINA (?)….

Ili
je Papa, možda, vidio ono što vide svi osim nas? – neplodnu tradicionalnu
religiju i sterilnu vjeru bez duhovnog pokrića.

Jer,
ako dvije kršćanske kulture ne mogu živjeti skupa, u miru, razumijevanju i
slozi, jedna uz drugu – postoje li one uopće?

Na
osobnoj razini nije upitno da postoje. Ali kao dio nacionalne duhovne kulture, takvo
postojanje koje proturječi svojoj vlastitoj prirodi (razdvajajući pomirljivu i
nedjeljivu božansku ljubav na nepomirljive parcijalne nacionalne dijelove) –  ravno je kulturnoj misteriji. 

U
kršćanskoj vjeri tako nešto naprosto je nemoguće.