Kolumna Plitkih misli

Šprajca su, jedini čovjek koji odgovara profilu autentičnog Novinara na otužnom HTVu, suspendirali s mjesta urednika centralnog dnevnika jer misli, a ne broji krvna zrnca na kvadratiće i ne drži lekcije sportašima kako se imaju ponašati prikladno u domoljubne svrhe kao njegov novokomponirani glavni urednik, Bruno. Mediokritetski je zamah snažniji negoli sam očekivao, a čemera i jeftinih potpuno suvišnih informacija nam neće nedostajati, shvatio sam to, i u ovoj godini. Istina, uvijek se možemo nadati da će smak svijeta predviđen za 20.prosinca zadesiti ekskluzivno zgradu smještenu na Prisavlju, ali vjerovati Majama je budalasto, jer ako su bili tako dobri i precizni predviđači budućnosti zač nisu vidjeli u svojim horoskopima dolazak kršćana? Milostivih, dakako. Onih ča su ih potrli s lica planeta? Konkvistadora, da se pojasni. A? Dakle, ništa od tih pustih ufanja, to vam odmah mogu reći. Stvari jednostavno nisu povezane, kako bi se reklo u jednom filmu. Jebiga.

Smjenile se političke garniture. Šteta. Jer sam mišljenja kako je Jaca sa svojim društvancem uistinu zanimljivog i inspirativnog, jer glupo ga je nazvati eksplicitno dvojbenim, moralnog i poštenjačkog pogleda na svijet zahvalna i vječita tema za komentar. No, jedno je sigurno, političari nas do sada nikada nisu razočarali, stoga nećemo unaprijed skakati sa zaključcima, kako bi otpovrnuli vrckasti Englezi, ne? Siguran sam da će se iznova pojaviti novi lumen koji nipošto neće odoljeti opojnom mirisu moći te se zaželjeti kroćenju i discipliniranju onih nisu osobito skloni režimu.

Prethodna je godina bila naklonjena umjetnicima, evo sam i ja gledao nekoliko krasnih filmova, a to bih iskustvo vrlo rado ponovio u Art kinu, kad su budu reprizirali Von Trierova Melankolija, nezamislivo uzbudljivi i spori film na granici SF i katastrofe, romantike i intimne drame, ili smiješno (čitaj: duhovite) zavodljive talijanske komedije Od struka nadolje i Sinovi sudbine, koje svakako ne spadaju u red atraktivnih društvenih okupljališnih naslova, ali kao da je to važno za ionako subjektivne selekcije najfilmova, najknjiga i slično, zar ne?

No, da, domaći film mi je prilična nepoznanica, uglavnom rijetko do pretežito nikako pratim tu nacionalnu aktivnost, pa vam mogu tek preporučiti, ako kojim slučajem niste pogledali, dokumentarac mlade redateljice Morane Komljenović,  Bosanoga. E, da, ‘Jozef’ ima lijepu muziku. Bude ti toplo oko srca kad grune onako romantično.
 
I muzičari su bili široke ruke, pa smo postali bogatiji za fantastične albume Toma Waitsa, Bad As Me, gdje se vratio u bluzersku prošlost uz nemalu pomoć Keitha Richardsa, pa su zajedno prebirali po eklektičnim žanrovima rocka i suvremenim temama; Ry Cooder se vratio, ovog puta stvarno to velim, s veličanstvenim Pull Up Some Dust and Sit Down, mješavinom bluza, folka i tex mexa, valcera, regularnog i čudnjikavog rocka; Wilco su objavili najbolji svoj album u ovom stoljeću, The Whole Love, hibrid kraut rocka, psihodelije, countryja i popa, apsolutno briljantan uradak; Black keys su malo okasnili terminom objave, pa nisam ziher kamo će spadati, u ovu ili prošlu godinu no bez obzira, El Camino je savršeno zabavan album fantastičnih boogie rifova na tragu Marca Bolana, bluz caka poput Yardbirdsa, garažnog rocka 60ih i nenametljivih ali opasno plesnih hip hop ritmova. Sklepan je i album predivne Amy Winehouse, nije vrijedan osobite pažnje, nažalost, jer kompiliran je od ne baš reprezentativnih snimaka unatrag desetak godina koji, da se vjerojatno nju pitalo, nikada ne bi ugledali svjetlo dana, no svejedno izvedba klasika Will You still Love Me Tommorow bit će nezaobilazna na radijskim valovima. I domaći su izvođači bili nelijeni, pa je Vatra objavila svoj najbolji album u karijeri, Ima li budnih.

U literarnom svijetu, gdje je sve teže opstati kao nekakav možebitni kolekcionar i uporni čitač, jer su knjige bezobrazno preskupe, preostaje ti tek otići u knjižnicu i strpljivo čekati na red da dođeš u privremeni posjed naslova za kojim žudiš. Tako sam se ja, naprimjer, osladio s nenadmašnom trilogijom Johna Coetzea, sa zaključnim djelom Summertime, autobiografskim ironično samokritičnim dnevnikom ovog nedovoljno znanog Južnoafričkog bijelog pisca nobelovca; a kad sam dovršio tog osobenjaka uskočio sam u londonsku realiju s pitkim i pomalo razočaravajuće predvidljivim Kureishijevim romanom Imam ti nešto za reći, s malo elemenata trilera, ali s puno trenutaka vesele lokalne partijanerske drogeraške scene i rasturenih, disfunckionalnih, brakova. Kao apsolutni hit za sve generacije konzumenata, od redovitih kupaca glorije do zareza, iskočio je autobiografski dijamant Keitha Richardsa, Život, reklamiran kao ultimativni smeš-hit, izučavan, i prihvaćen, je od strane gospođa s kioska i upućenih učiteljica hrvatskog jezika pa sve do Jegija, kao oprobanog i neselektivnog obožavatelja Rolling Stonesa. Mana mu je, iako korektnog prijevoda, jer htjelo se ubrzati tiskanje i objavljivanje u Hrvatskoj prije blagdana, izostavljanje slova ‘š’ u svim podnaslovnim rečenicama. Za onu cijenu, gospodo izdavači, nisam siguran jel korektno, samo da se zna.

Kizo je Žmirić, nakon tri duge godine okopavanja po arhivu Ri Rocka, tisuće intervjua, i preko 400 ispisanih stranica konačno u studenom objavio najvažniji lokator naše scene, Riječke rock himne. Knjiga sadrži priču o 60 autora+bonus o nastanku, po Kizotovu subjektivnom izboru, najvažnijih pjesama u Rijeci. Autentični samizdat s iscrpnim podacima je zapravo enciklopedija rock scene, ovjerena od strane samih izvođača zastupljenih među koricama. Buduća je to referentna točka svakog novog sličnog proizvoda.

I, naravno, svima dragi moji, želim vam nevjerojatno sretnu i dobru Novu godinu Zmaja, uz peace&love 🙂