Moja slikovnica

Struktura poticaja koja utječe na formiranje ljudskog
ponašanja je dobar odgoj, a ona koja uzrokuje životinjsko ponašanje jeste loš
odgoj.

Na primjer:  kad uđete
u Hrvatski sabor i pozdravite kolege iz suparničke stranke sa “dobar dan” – to
spada u ljudsko ponašanje…a kada im se obratite sa “av, av”, ili sa “vau vau” –
to spada u životinjsko ponašanje. S vremenom to postane uvjetni refleks pa čim
počne sjednica to ide automatski jer više o tome i ne razmišljate nego se
ponašate onako kako ste odgojeni. Ili se ponašate kulturno ili iz čista mira
počnete avkat i vaukat. A to avkanje i vaukanje  ponekad narodu ide na živce pa se lako može
dogoditi da upravo zbog toga izgubite izbore.

I zato je odgoj veoma bitan, kako za vlast, tako i za
građane.

 

Odgoj jest permanentan i nezaustavljiv proces.  Ne može ga se prekinuti, ali ga se može
usmjeriti, potaknuti, modelirati. Upravljački mehanizmi za tu funkciju
razlikuju se po svome cilju i namjeni, neki su urođeni neki su naučeni, jedni
se kupuju, a jedni se dijele besplatno, neki su planirani, a neki slučajni,
neke smo izmislili, a neke tek trebamo izglasat.  Ali kako god  postavili stvar, odgoju se ne možemo
izmaknuti. Htio to ili ne, od rođenja do smrti čovjek se odgaja…po principu i
po uzoru.

Odgaja nas obitelj, odgaja nas škola, odgaja nas ulica…novine,
televizija, prijatelji, poznanici, slučajni prolaznici…rokeri, metalci, reperi,
pankeri…zabavnjaci i narodnjaci…glumci i sportaši…predsjednici, ministri i
saborski zastupnici…  Svaki trenutak
našeg života obojan je, više ili manje, utiscima ljudi i događaja iz naše
senzorne okoline, koje pospremamo u neki tajni pretinac naše psihe, s tom
razlikom što oni najraniji utisci imaju primarni utjecaj na naš karakter… A to
što zovemo karakter je krajnji proizvod odgoja.

Prevedeno na pučki Hrvatski to bi značilo da osobne
impresije nekim likom ili događajem iz našeg života ne proizvode isti učinak za
nekoga tko ima sedam i nekoga tko ima dvadeset i sedam godina.

Današnji klinci više se ne boksaju
đentlmenski kao što je boksao Mate Parlov, nego jedan drugome lupaju glavom o
pod, jer sada je u modi ultimate fight.

Pokazat ću to veoma zorno na svom vlastitom primjeru:

Za tu priliku vraćamo se mislima u vrijeme planske
socijalističke ekonomije kada se na ovim prostorima, osim  brodova, čelika, aluminija, lijekova i
ostalih sitnica, proizvodila najbolja košarka na svijetu. Sve samo prvoklasna
roba koju su stvarali vrhunski košarkaški arhitekti, inženjeri i tehničari. Od
silnih poznatih imena izdvojit ću dva. To su: Dražen Petrović i Nikola Plećaš.
Obojica su bili iznimni  košarkaši, i
svaki od njih je u svoje vrijeme bio narodni heroj.  Nije bilo krizne situacije koju oni u drugom
poluvremenu ne bi znali preokrenuti u našu korist. Potpuno je nedvojbeno da su,
i jedan i drugi, zlatnim krasopisom  ispisali najljepše stranice naše košarkaške
povijesti, i to posebno Dražen.

Ali, pazite sad… Unatoč činjenici da cijeli svijet veoma
dobro pamti sve njihove brojke i slova, u mome srcu, u mome umu, na mojoj duši
i u svakom djeliću psihološkog profila koji tvori karakter moje ličnosti, svaki
dobar  psihoanalitičar pronaći će rukopis
koji je ostavio Plećaš, a od genijalnog Draženovog rukopisa gotovo da nema ni
traga. Ostalo je tek sjećanje na  kralja
košarke,  ali od najljepše sportske  lektire koju je pisao svojom rukom, u  karakteru moje ličnosti gotovo da  nema niti slova.

Razlog tome je isključivo u vremenu nastanka impresije.  Dražena sam počeo  pratiti sa osamnaest godina, a Plećaša sa šest-sedam.
Kao već gotovo odrasla osoba i formirano racionalno biće, u Draženu sam vidio
samo vrhunskog košarkaša, bez ikakve želje za identifikacijom,  a u Plećašu sam vidio “dragog Boga”, jedva
čekajući da mi narastu brkovi.

Primjer je bizaran, ali psihološki trag je realan, potpuno
istinit i neizbrisiv. Zahvaljujući ovoj impresiji Nikola Plećaš je bio
nedvojbeno jedna važna sličica u albumu moje dječačke osobnosti koja je zračila
nizom raznih osobina koje sam u ono vrijeme vidio u mom neprikosnovenom
košarkaškom idolu, i nesvjesno ih tada ugradio u svoj vlastiti model sportskog
ponašanja, pogotovo kada je riječ o kontroli vladanja u atmosferi sportskog
nadmetanja. Da je na njegovom mjestu bio Dražen, situacija bi bila obrnuta.

 

Od tada je prošlo puno vremena, i već odavno  nisam zaigrao na koš, ali osobnost djeteta sa
sportskim karakterom sv. Nikole Plećaša  ostala
je u meni kao psihološki temelj za sve kasnije sportske  pobjede i poraze u životu. Ako u taj mozaik
još pridodamo kockice sa likom Krešimira Ćosića, Rate Tvrdića, Petra Skansija,
Damira Šolmana… moj slikovni sportsko-natjecateljski psihološki profil još je potpuniji.

Po sličnom modelu uzročno posljedične veze možemo raspoznati
i ostale karakterne strukture.

Situacija je jasna kao dan. Karakter koji smo izgradili u prvih šesnaest godina života obilježit će,
uglavnom, i sav onaj ostatak razdoblja koji nam preostaje do samog kraja. Sve poslije
šesnaeste je samo modifikacija iste duševne energije koja se podsvjesno budi u
raznim sličnim situacijama.

Kada bih svoju ličnost prikazao kroz neku slikovnicu, u njoj
bi bile pretežito slike skupljene u razdoblju od 1968. do 1978. (tj. 6 do 16
godine). Još uvijek su jasne i neobično žive. Ima tu svega: glumaca, sportaša,
pisaca, pjevača…filmova, pjesama, priča, romana…

Svaku od tih slika osjećam energetski, i mogu ih  imenovati osobinom koja egzistira u mojem
duševnom iskustvu kao utisak  ( inspiracija,
ljepota, dobrota, ljubav, radost, tuga…) Svi ovi utisci trajno su pohranjeni u strukturi
moje ličnosti kao naljepnice u albumu, a kompletan album zove se DRUŠTVENI
ODGOJ. I ono što je najvažnije spomenuti je to da ništa nisam birao sam. Samo
sam slušao i gledao. Što su mi dali to sam uzeo i zalijepio.

Što zapravo želim reći?

 

Rijetko koje društvo ima OSVIJEŠTENI pristup prema ovom
aspektu odgoja, unatoč činjenici da je njegov SPONTANI utjecaj toliko snažan da
ga niti roditelji ne mogu držati pod kontrolom, a o školi da i ne govorimo. U
tom pogledu apsolutno je superioran ciljanom planiranom  utjecaju službenog odgojno-obrazovnog sustava
i njegovim HNOS-ovskim vratolomijama čiji učinak već na samom startu biva
poništen programskom shemom  hrvatskih
dalekovidnica.

Dakle, potpuno je nedvojbeno da silina poticaja na razne
vrste ponašanja djece  koji dolaze iz
naše okoline nadvladava i najsofisticiranije pedagoške metode kojima, u
korekciji istog, raspolažu obitelj i škola. A ono što se u toj okolini događa danas je naprosto
stravično. I kada samo pomislim kako bi to bilo da se ovoga trenutka nalazim u
koži naši osnovaca, prođe me jeza.

Razlog tome leži u činjenici što su slike oko nas u sadašnje
vrijeme daleko više ispunjene raznovrsnim prizorima brutalnog nasilja
(verbalnog i fizičkog)  nego u vrijeme
odrastanja moje generacije. Zato se današnji klinci više i ne boksaju
đentlmenski kao što je boksao Mate
Parlov, nego jedan drugome lupaju glavom o pod, jer sada je u modi ultimate fight…Šlag na ovoj novopečenoj  sportsko-obrazovnoj torti je još i barba tv komentator
koji usred sve te krvave drame oduševljeno viče iz sveg grla: “bravo Slavko,
tako se to radi!”

Djeca to sve, dakako, gutaju sa slašću, a hrana koju trpaju
u sebe je danas daleko više zagađena negoli u vrijeme kada je naš Mate dijelio olimpijske
porcije. Nepobitna je istina da smo se nekada uza sve vrste loših kuhinja zdravije
hranili nego danas. Pri tome riječ HRANA postavljam u kontekst VEDSKE
PEDAGOGIJE koja kaže da je hrana sve ono što unosimo u sebe kroz usta, oči, uši
i nos. Dakle ne samo ono što jedemo nego i ono što vidimo, slušamo i mirišemo.

Stoga je potpuno beskorisno očekivati bilo kakav gastronomski
užitak u modernoj hrvatskoj državi koji se očekuje prema receptu iz neke suvremene
pedagoške kuharice, sve dok je odgovornost u kuhinji samo na roditeljima i učiteljima.
Kuhara je daleko više, i ako po pitanju odgoja mislimo razmišljati sasvim ozbiljno
onda bi svako mora postati svjestan odgovornost za svoju vrstu obroka. Bez
obzira da li se kuha na Markovom trgu, u Banskim dvorima ili na Pantovčaku… na
filmu, televiziji ili radiju… u kinu, kazalištu ili na sportskom igralištu…u
redakciji sportskog, zabavnog, dramskog ili dokumentarnog programa… Sva
hrana  uvijek dolazi na istu trpezu za
kojom se hrane naši pioniri, kadeti i juniori.

Istina za volju, ne trebamo biti baš previše sitničavi i
pretjerano strogi. Uvijek se može dogoditi da nekome malo prekuha, ishlapi ili
zagori…ali nije potrebno uvijek servirati baš sve što netko smućka.

 

Za početak predlažem da s TV jelovnika odstranimo, na
primjer, saborske sjednice. Mladi nisu u stanju shvatiti  svu kompleksnost naše političke scene da bi
mogli pravilno razumjeti svu dramatiku žučnih saborskih rasprava. Oni samo
upijaju sliku i ton, i onda kasnije to isto reproduciraju u školi – za vrijeme
velikog i malog odmora, na nastavi, prije nastave i poslije nastave, što dovodi
i do veoma ozbiljnih posljedica o kojima često pišu novine…. A poslije svi kažu:
krvi su nastavnici.