Prije samog putovanja, razmišljali smo što nam se više isplati, vlak ili
osobni automobil. Nemalo sam ostala zatečena kad su mi u HŽ-u dali jednu jedinu
ponudu od 903kn povratne karte izravne linije Rijeka-Minhen PO OSOBI. Nakon
malo matematike i nagađanja troškova vinjeta i tunelarina, odlučili smo za
jeftiniju soluciju – osobni automobil. Put je bio ugodan uz pauze po potrebi i
dobru glazbu, no iznenadili su nas radovi po austrijskim cestama, odnosno
suženja ceste, smanjene brzine i čekanje ispred pojedinih tunela. Evo koliko
nas je koštao put bez troškova goriva (krenuli smo iz Rovinja):
Bina Istra (ulaz Kanfanar, izlaz Umag) – 25kn u jednom smjeru, dakle sveukupno
50kn
Sedmodnevna
vinjeta u Sloveniji 15€ ~ 110kn
Autoput u Italiji
(išli smo preko Udina na Villach) 10€ ~ 75kn
Desetodnevna
vinjeta u Austriji 8€ ~ 60kn
Tuneli u Austriji
(uključujući Karawanken Tunnel preko kojeg smo se vratili) 26,50€ ~ 200kn.
Dakle, zaokružimo na 500kn plus benzin koji nas je došao oko 1200kn.
Iznenadili smo se
koliko su Austrijanci „podmukli“ i naplaćuju sve i svašta, svaki tunelčić, usprkos
vinjeti. Također, iznenadili smo se kvaliteti slovenskih autocesta koje su besprijekorne
i bolje od talijanskih u svakom pogledu.
Zato smo se odlučili vratiti izravno preko Slovenije i zaobići Italiju u
širem luku.
Nakon 8 sati vožnje s pauzama, stigli smo u Minhen.
Shrvani od umora, odmah smo išli spavati ni ne pomišljajući na noćna lutanja.
Idućeg smo dana otišli do Oktoberfesta koji se zbiva u centru grada. Dnevna
karta za sav gradski prijevoz košta otprilike 6€, što dokazuje financijske
standarde Njemačke u usporedbi s našima. Cijene su definitivno veće nego kod
nas, dok su cijene mobilnih uređaja i ostalih tehnikalija iste. Kad ste na
odmoru negdje, fizički i/ili mislima daleko od naše bijede, ne razmišljate baš
u cent, stoga ćete si priuštiti i mass (1 litra) piva od 10€, ili pak veliki
perec od 4€, kobasice od također 10€. U novčanik zavirujete tek kad sjednete u
automobil i vraćate se tamo gdje se, nakon ovakvog iskustva, ne želite više
nikada vratiti – u Republiku Hrvatsku.
I dok smo na Minhenskom suncu lutali sajmom, ponuda je bila zbilja ogromna.
Bademi u šećeru, kukuruz premazan maslacem i soli, puno vrsta kobasica, pucanje
iz zračnice u mete, udaranjem mete velikim batom, ringišpil – Oktoberfest je
veliki lunapark za odrasle. Ono što me iznenadilo bio je bavarski ponos na
narodnu nošnju – dirndl i lederhosen. Dirndl su lepršave haljine koje nose
starije gospođe, ali i mladež, dok su lederhosen kožne hlačice koje momci
kombiniraju uz karirane košulje i debele dokoljenke. Pitam se, kada sam zadnji
put našu mladež na danu grada vidjela u narodnoj nošnji? Jesam li ja ikada
odjenula narodnu nošnju? Koja li je uopće narodna nošnja Istre i bih li ju
mogla razaznati od narodne nošnje, primjerice, Dalmacije? Sramota našeg
društva. Sramimo li se mi naših običaja i hoće li oni izumrijeti sa
starosjediocima?
Nakon koncerta Nicklebacka na Olimpija stadionu
navečer, još sam jednom ostala oduševljena njemačkom kulturom i „mindsetom“. Na
koncertu poznate kanadske rock skupine bilo je djece od 12 i ljudi od 50
godina. Atmosfera je bila odlična, logistika je imala dovoljno ljudi, nije se
škrtarilo, svi su znali svoj posao. Nikakvi redovi dulji od 5 minuta, nikakvi
wc-i bez sapuna i papira, nabrijana publika koja se polijevala pivom, gurala,
tukla. Koje smo mi seljačine.
Trećeg smo dana otišli u centar Minhena. Tamo smo
ostali zatečeni cijenama suvenira – male čašice za žestoka pića s logom Oktoberfesta
po 6€, krigle 30€, pa čak i kesteni koji se prodaju po komadu (11 komada = 3€).
Ipak, za njihove standarde i primanja, to i nije neka cifra.
Na kraju nam ostaju samo uspomene,
fotografije i suveniri. Ostaje nam nada za bolje sutra. Njemačka. Hrvatska.
Udaljene nekoliko sati, ali i na desetke godina. Vratila mi se volja za učenjem
njemačkog jezika opet. Možda mi upravo taj njemački jezik pruži bolje sutra i
kestene od 3€. Scheiße.
Podijeli na društvenim mrežama