Dobro, moglo bi ih se ostaviti
da spokojno spavaju u nekom od dubokih, neprohodnih zakutaka mojih misli,
otkuda se već silnim godinama nisu mrdnuli, ali čini se kako to baš neće ići
tako. Drugi ih razbudiše, izvukoše na površinu misleće sive zone, samim time kao
da su stigli na površinu mora, pa mi sada nije natrag.
Morski
psi. Bit će da ću za sve morati ispostavit račun Riječkim ljetnim noćima,
točnije programu Art-kina u sklopu Noći, koji je odlučio posjetiti na 40.
godišnjicu filma Ralje Stevena
Spielberga. Čim se pojavio na gradskom obzoru 1976. (snimljen je godinu prije),
nema toga gledatelja koji nije pohrlio u kinematograf Partizan po vlastitu dozu
isprepadanosti, štoviše za to stajao u duuuuuuuuuugom redu što je vijugao izvan
zgrade kina susjednim trgom. Da, u tom sam redu stajao i ja, htijući da me za
teško smognute novčanice u osnovnoškolskom džepu propisno izmuči. Možda danas
zvuči smiješno, ali tada… I uspio sam, uživao sam u strahu, poput valjda svih
ostalih mazohista u redu, srećkovića koji su se uspjeli dočepati ulaznice za mučenje.
Naknadno ću saznati, Ralje je u
Rijeci pogledalo čak 45.167 gledatelja-mazohista, što Spielbergov rad stavlja
na peto mjesto top-liste najgledanijih filmova u riječkim kinima.
Pa
kada već iz Art-kina navališe, što mi je preostalo nego suočiti se s činjenicom da je njihova inicijativa
zagrebala u pravo mjesto, uglavnom. Društvo s perajama je nakon poduga sna otvorilo
oči, napravilo nekoliko škljocaja čeljustima, za zagrijavanje opreme, pa zamahnulo
tijelom, meni ususret. Shvaćam ih ozbiljno, ozbiljnije nego što čitatelj misli,
a redovi što slijede jasno će dati na znanje zašto. Tko se bavi mišlju kako sam
podatke namjerno izvukao na svjetlo baš u vrijeme kada Riječani masovno krenuše
put gradskih plaža (srpanj je i zagazili smo u vrelo ljeto), kako sam to učinio
slijedeći osobnu zločestoću, ne znam što bih mu odgovorio. Pasa mu, nije sve ni
za odgovaranje…
Kada
bi mogao, vjerojatno bi se sa mnom složio ribar Martin Car iz Bakarca, koji se
16. srpnja 1952. sjedio uz plićak i opuštao se loveći udicom. More se mirno
ljuljuškalo, uznemirilo bi se tek tu i tamo baš na mjestu gdje je Martin držao
povraz. Hoće li riba zagristi, pitao se Marin, ali mu misli prekinu snažan šum
podalje od obale, da bi se malo zatim u plićaku hitro pojavila mala tuna, a za
njom morski pas. Bio je dug 1,75 metara. Ribolovac je neustrašivo skočio u
plićak, uhvatio beštiju za repnu peraju, ali je pas bio snažniji i srušio ga u more.
Martin ne popusti, držeći čvrsto za rep i snažnim zamahom preko glave izbaci psa
na obalu. Dalje je bilo lako…
Ljetna
epizoda što je nađoh na davnašnjim i prašnjavim stranicama Novog lista zvučala
je bezazleno, no pametan je iz nje mogao shvatiti poruku o cijeni tadašnjeg udaljavanja
predaleko od obale: gdje ima tune, ima i morskih pasa, a teško da baš nijedan
od njih ne haje za ribicu zvanu čovjek. Ali, ne čitaju svi dnevni tisak, kako
danas, tako ni jučer. Pogotovo ne na godišnjem odmoru, kao što to svjedoči
slučaj turistkinje Karle Pozdum iz Augsburga, koja se 26. kolovoza 1955.
odlučila osvježiti u moru Kantride, nedaleko od Doma staraca na obali Bratstva
i jedinstva (u ono se doba oboje, i objekt i obala, službeno nazivahu tako).
Karla je stigla sa suprugom, kao i svakog dana ljetovanja, a oboje su plivali
cijelo poslijepodne, ne ustručavajući se uživati u osvježenju prilično daleko od
obalnog stijenja. Jedan od povrataka prema kopnu, onaj oko 16.30, nije završio
dobro. Svjedoci kažu kako su s obale najprije primijetili da se more oko Karle
iznenada uskomešalo. Potom se začuo vrisak: Hilfe!
Hilfe! (Pomoć! Pomoć!). Žena se
neuspješno pokušavala dokopati kopna. Suprug je bio nešto bliže i uspio je doplivati
na čvrsto. Tragedija je trajala kratko: voda se oko Karle zacrvenila, ona se
kretala sve sporije, neman je kružila oko nje sužavajući putanju, a kada se
ipak nekako stiglo blizu obale, bacila se na nju. Promatrači sa stijena vidjeli
su zvijer dugu pet metara kako nestaje sa žrtvom ispod površine. U blizini nije
bilo čamca kojim bi se dalo pohitati u pomoć, a da ne gledaju strahotu, mnogi
su rukama zaklonili oči. Morsko dno je na tom dijelu Kantride naknadno
pretraženo, ali od žrtve nije pronađen trag.
Mnogo
više sreće imali su kupači koji su 20. kolovoza 1957. ugledali peraju morskog
psa u moru pred Mošćeničkom Dragom, na nekih 200 metara od plaže. Pas je kružio morem, u jednom se
trenutku i približavajući plaži, što je među kupačima izazvalo paniku. Za njim
je potjeru motorni čamac Narodne milicije, dečki u sivoplavom bili su spremni
upotrijebiti puške, ali od toga na koncu nije bilo ništa jer je pas nestao u
dubinama.
Znam,
mnogi će ljubitelji jadranske flore i faune na priče poput ove odmahnuti rukom
i ustvrditi kako nije svaki morski pas opasnost čovjeku, štoviše kako danas
prije vrijedi obrnuto, u što doista vjerujem, ali pitanje je kako u delikatnom
trenutku znati s kime u moru imamo posla. Sabit Plana, 20-godišnji polaznik
trećeg razreda Srednje ekonomske škole iz Kruševca, saznao je to u Opatiji 24.
rujna 1961. na doista neželjen način. Sabit je toga prijepodneva s grupom
učenika iz Kruševca i nastavnicima posjetio Rijeku i Brodogradilište 3. Maj. Za
Opatiju su se odlučili vratiti pješke, a nakon osam kilometara hoda stigli su u
razvučenoj koloni, negdje oko 13.30, pred kupalište Lakatoš. Kupalište je imalo
zaštitnu mrežu, no prva grupa od osam učenika odvažila se zaplivati daleko
izvan mreže. Najodvažnijim se pred prijateljima htio pokazati Sabit. U trenutku
napada morskog psa, prema izjavama svjedoka dugog 6-7 metara, nalazio se 80
metara od obale. Najprije je ostao bez lijeve ruke. Zvijer je potom kružila oko
žrtve i otkidala donje dijelove tijela. Kada su ostali učenici vidjeli što se
događa, u panici su pobjegli iz mora na čvrsto tlo, gdje je dio njih izgubio
svijest. Patrolni čamac Narodne milicije koji se našao u blizini, plus još dva
čamca, pritekli su u pomoć, ali tu se više nije imalo što učiniti. Morski pas
se uplašio plovila i ostavio ono što je ostalo od mladića, te se netragom
izgubio u dubinama.
Samo desetak dana nakon tog događaja, ribar
Ivan Fiorentin ulovio je pred kupalištem Opatija mrežom mladog morskog psa. Taj
je mladić, međutim, imao preko stotinu kilograma i dužinu od 2,2 metra, a
činjenica da se u mreži našao hitajući za ribom nije dovodila u zabludu – bio
je primjerak iz porodice morskih pasa ljudoždera. Među radoznalim promatračima
ulova našlo se i onih koji su se prisjetili nesretnog Sabita Plane, pa je
stigao prijedlog da se psa raspori, ne bi li se našao kakav trag prethodne tragedije.
No, u utrobi nije pronađeno ništa što bi upućivalo da je upravo taj pas bio
napadač. Nikomu nije laknulo, to je iz njihove perspektive moglo značiti samo
jedno: kvarnerskim akvatorijem kreće se više morskih pasa, koji su vjerojatno došli
za kakvim prekooceanskim brodom. Ulov je izložen u opatijskom Jedriličarskom
klubu.
Jesu
li morski psi, pogotovo oni većih dimenzija i opasnijih namjera doista dolazili
na Kvarner hitajući za velikim brodovima? Odgovor je vjerojatno točan, mada je
još točniji onaj koji upire prstom prema tada još uvijek brojnim kvarnerskim jatima
tuna. Uvjerljivim znakom toga bio je ulov bakaračkih ribara početkom listopada
1958. godine, koji su mrežom tunerom u Bakarskom zaljevu uhvatili psa
ljudoždera, dugog četiri metra. Dvadesetak dana prije toga u tuneri je također
završio morski pas iglozub. Tuna je za njih previše obilan i sladak zalogaj da
ga ne bi slijedili bilo kuda, u čemu im problem nije ni konfiguracija
kvarnerske obale, zbog koje se moraju uvući u mrežu postavljenu pri samoj
obali. Tih je godina preko 50 morskih pasa završilo u ovdašnjim blizuobalnim mrežama
za ulov tune.
Čitam
li na ljetnoj vrelini, čitam, a nisam siguran što mi je zaključiti… Ako velikih
jata s impresivnim primjercima tune, koje smo viđali na atraktivnim fotografijama
snimljenim u Bakarskom zaljevu i na ostalim kvarnerskim lokacijama 40-ih i
50-ih godina, danas više nema − znači li to kako posljedično nema ni morskih
pasa nezgodnih proporcija i prehrambenih ukusa, poput onih o kojima su govorili
jučerašnji novinski izvještaji?
Kažu
da ih više nema. Ili da ih uglavnom nema, što je formulacija koja me, s
pogledom na kupačima načičkano more, ostavlja u nedefiniranom ozračju, s
upitnikom iznad glave.
Podijeli na društvenim mrežama