Cijeli je nekadašnji pogon
pretvoren u tonski studio. Matej Zec je dopremio dvadesetičetvero kanalni
mikser, nešto kompjutera, monitore, splitere, mikrofone rasporedio od ulaza do
dna garaže, ne bi li što bolje ulovio postojeći reverb. Kad je Tamara gađala
visoki C, neke od ukrasnih lampadina su se rasprskavale. To je članovima Moskve
predstavljao bonus trošak, ali je nisu zbog toga izbacili iz grupe. Na tankom
je ledu. Središnji je dio garaže posložen kao dnevni boravak (ne onaj iz
Ciottine nego prosječni, nacionalnog karaktera) – betonski je pod skriven
tepisima iz noninih mladih dana, lijevo su Vladimirovi Voxovi, oba marke AC s
razlikovnim dodatkom od 15 odnosno 30, što označava watte; suprotno od njegovih
pojačala je Krunotova tvrđava koja tutnji kao da po njoj prolazi Jack Bruce
lokomotiva iz Cream dana, dok je uvijek budno i precizno dum-dum gruvanje iz
bubnjeva Ujo udobno smjestio u centar između prethodno spomenute dvojice.
Klaustrofobični sobičak koji glumi kabinu za glavni vokal je sklepan od spužvi,
spužvi, spužvi i pleksiglasa. Nakon kraćeg boravka unutra, uvjerio sam se da je
ondje tek mjesta za 23% kisika, a da strop uistinu visi nad glavom i kvari
frizuru. Dobro je da Tamara ne pokazuje idolopoklonstvo prema B-52’s pa stane
gotovo cijela.
Do mene dopre zvuk klasičnog
bluza, ali ne dvanaestice nego onog u duhu vremena s kraja šezdesetih ili pak
početka sedamdesetih godina. Uši mi se zašilje kao Spocku, kožom preleti napad
srhova, sirov ali bogat zvuk četvorke riječke Moskve pljusne me po licu.
Osjećam se kao da sam kleknuo pred oltar, ili nešto slično religioznom zanosu,
ostajem ondje dolje zarobljen zajedno s ostalim uzvanicima. Vani je vrućina splasnula,
kiša stala i kroz mene prolazi val svježine, dovraga zašto me nitko nije
upozorio da uzmem zimski kaput?! Slušam dalje, vuče me atmosfera tuge iz Sretnog kraja, svirka nigdje ne varira,
glas je besprijekoran, pun samopouzdanja i nadmoćno empatičan, a srce mi do
kraja razapne gitarski solo, leprša mi kao na pramcu broda drhtava duša
izbičevana uzvišenošću! Pitao bih repete, al trenutak je još tu, nitko ne
priča, šuti se i kontemplira, možda je svima na umu kako bi si baš ovu stvar
poželjeli na posljednjem ispraćaju. Ja bi, ali da uz kaselu budu poredane neke
zgodne talijanske najavljivačice diplomirale na vremenskim prognozama. Aplauz
slušatelja bio je dug i uvjerljiv. Spontan.
Kad smo se svi povratili iz
kolektivne hipnoze, Matej je pokrenuo novu pjesmu, onu s brzim taktovima, koja
zauzvrat ne traži ništa nego da udaraš glavom bezobzirno gore pa dole, pa onda
još. Dobro, možda ne baš kao da smo na biker festivalu, ali blizu recimo Born
to be Wild. A ako se mene pita to je jedan od najveličanstvenijih glazbenih
klasik rock kanona! Opet se nakostriješim od ugodne reference, a na vrat mi
doleti nečiji dah. To je jedan od lokalnih muzičara zaboravio disat i oborio
pritom rekord u zadržavanju daha dok je trajalo emitiranje ove stadionske
simfonije. Mala je pauza uslijedila, da se srede dojmovi, popije neka manja
količina alkohola s puno vode, zapali cigareta. Gledam kratki dokumentarac od
desetak minuta koji se paralelno s preslušavanjem projicira na zidu,
redateljica Kristina Barišić bilježila je ama baš svaki korak ovog procesa – od
rastavljanja studija GIS do ukopčavanja svakog pojedinog kabela u garaži, samog
snimanja, ponavljanja nekoliko tejkova iste pjesme, Mateja u ulozi one reality
izmišljotine Maestra, zajedničkih ručkova… Okrećem se oko sebe, postajem
svjestan mladih ljudi koji su se okupili na večerašnjem eventu, njihova je
energija zavodljiva, lijepa, gotovo bih poželio postat prebjeg kao u Moskvinom
epu Vremenski putnik, vratiti
kronometar 20 godina u rikverc. Sanjati se može za ništa novaca, zar ne?
Razmijenim još nekoliko
riječi s ovim pa s onim, pa potražim utočište u kutku ‘studija’, zavalim se u
fotelju i pritajeno – a zapravo otvoreno
– proučavam cijeli kontekst u kojem je snimljen materijal koji tek treba
izmiksati, nivelirati, eventualno pročistiti od neželjenih prljavština koje su
se slučajno zatekle na snimci, i zaključim kako su članovi Moskve, uz svesrdnu
Matejevu prisutnostsugestijemotiviranje
u ulozi hrabrog i neumornog producenta, ostavili u ovim zidovima ne samo miris
fažola i maneštre koje su se kuhale proteklih dva tjedna nego i krv, znoj i
suze da bi produžili i produbili misterij rock’n’rolla. Naznaka samozadovoljnog
smješka mi zatreperi usnama pa se diskretno odjavim na porti izlaza i izgubim u
ne baš pretoploj ljetnoj noći. Sutra će se u meni nastaniti lijepa količina
optimizma, ziher sam!
Podijeli na društvenim mrežama