Kronološki gledano, moje
iskustvo glede IT je prilično široko. Prvi put sam kompjutere sreo krajem
sedamdesetih, te kao vlasnik malog programibilnog kalkulatora Casio FX702p
prošvercanog iz Trsta, na 2 Kb memorije testirao prve programerske korake u Basicu.
Početkom osamdesetih tu su već bili Comodori, Spectrumi, pisalo se u Assembleru,
Cobolu, Megabasicu i računala su polako našla svoj put do naših radnih stolova.
Tek nakon izgubljenih noći na simulatorima leta gdje je nebo i kopno odvajala
jedna siva crta, na „tenisima“ sa malom kockastom lopticom, pa sve do pojave boje,
bolje grafike, vrhunske glazbe na više kanala, specijaliziranih programa, do
pojave prvih PC računala.
Da ne preskočim jedan važan povijesni
segment, a to je IT tehnologija koju laici u to vrijeme nisu pratili. Krajem
osamdesetih radio sam u firmi EI Honeywell, kasnije Bull HN, te brinuo o pedesetak
velikih mainframe sustava za firme kao što su Tvornica duhana Rovinj,
Jugobanka, Brodomaterijal, Brodokomerc, Istarski vodovod i živio u jednom
svijetu velikih kompjuterskih sustava koji danas podsjećaju na kontrolne sobe
svemirskih programa NASE. Prostorija od 100 do 150 m2, diskovi veličine
današnje veš-mašine, kapaciteta 300 Mb, tračne jedinice, dupli pod, stalna
temperatura te čudan zvuk tišine uz lagano zujanje ulijevali su strah svakom
laiku koji bi se tu zatekao.
U to vrijeme, da budemo precizniji 1985. pojavilo se prvo grafičko sučelje, koje
je u to vrijeme radilo pod DOS operativnim sistemom, Windows 1.0. Na deset
instalacijskih disketa. Mislim da sam originale poklonio Muzeju starih
kompjutera Peek&Poke u Rijeci. Prije prvih Windowsa došao je i prvi
poslovni PC koji je moj kolega Zvonko prodao u Rijeci cca 1983-84. firmi
Brodomaterijal. Koštao je cca 5.000 USD. Dok je dolar još puno vrijedio. Konfiguracija
od 20 MB diska, 640 Kb memorije, zelenog hercules monitora još uvijek nije
znala da će za godinu ili dvije vrtjeti Windowse na svom disku. U to vrijeme
dostupan je bio samo DOS, te neke čudnovate Cobol inačice koje su preko raznih interfejs
programa mogle komunicirati sa velikim mainframe sustavom. Jasno, da
parafraziram, ostalo je povijest. Mala PC računala tijekom idućih godina
izbacila su iz upotrebe velike, zastarjele mastodonte te ih poslala na
smetlište povijesti.
Sve se ovo zbiva krajem
osamdesetih, početkom devedesetih, te polako postajemo svjesni činjenice da
umjesto programiranja, učenja novih kompjuterskih jezika, razvoja IT
tehnologije u naše krajeve ulaze kalašnjikovi, kinder jaja, redenici,
nesigurnost, naoružane krstarice cijevi uperenih prema nama, noćne uzbune,
zavijanje sirena, stalne loše ili dobre informacije sa ekrana televizora. Pod
našu kožu uvukao se strah. Koji na žalost traje i danas. Današnji strah nije
više povezan sa noćnim uzbunama i zvukovima mitraljeza u daljini, no ovaj strah
možda je još i gori. Neizvjesnost. Što će sa nama, familijama, kućama,
stanovima, autima, radnim mjestima, biti sutra. Strah koji je započeo prije
dvadeset godina ne napušta nas cijelo to vrijeme. Samo je promijenio oblik.
Kakve to veze ima sa IT
tehnologijom, pitate se ? Pa dok smo se mi bojali, strahovali, skrivali u
podrumima ili izlazili na ulice zbog svojih radnih mjesta svijet se razvijao.
Išao je dalje. Bez nas. Upravo 1990. dok smo se mi borili za goli život Indija
je pokrenula INDONET (intended to serve the IBM mainframes in India), NICNET
(the network for India’s National Informatics Centre), and the academic
research oriented Education and Research Network (ERNET). Već 1992. godine
Indija je pokrenula Software Technology Parks of India (STPI), sa svrhom izvoza
kompjuterskog softwarea te danas ima ukupno 20 takvih centara unutar zemlje.
Danas grad Bangalore zovu Silicon Valley of India. Sa svojim BDP od 10,3 posto
godišnje Bangalore je najbrže rastući grad u Indiji. Ovaj grad brojao je nešto
više od milion stanovnika osamdesetih, dok ih je danas oko šest milijuna.
No ovaj grad je možda
najpoznatiji po svojim programima edukacije. Bangalore University danas ima oko
500.000 studenata iz cijelog svijeta. Kompletan popis svih školskih ustanova
ovog grada pogledajte na linku.
Jesmo li se mogli uključiti
u razvoj svjetskog IT ? Po svemu sudeći, naš zastarjeli sustav kompjuterske
tehnologije bio je spreman za promjene. Jesmo li mogli u to vrijeme, dok smo
spašavali gole živote, razmišljati o razvoju tehnologije ? Čisto sumnjam.
Sjećam se dobro, u vrijeme dok nije strani kapital toliko drmao Hrvatskom i dok
vladajuća garnitura nije rasprodala sve što postoji, krajem devedesetih,
nekoliko godina sam bio u organizacijskom odboru Sajma modernih tehnologija
„SoftCom“. Ideja je bila jednostavna, na brodu Marko Polo, tri do četiri dana
okupili smo vodeće svjetske umove IT te unutar brodskih salona educirali i
motivirali građane, studente, ljude dobre volje i željne znanja u Splitu,
Rijeci, Veneciji, Trstu, Bariju. Pozitivna atmosfera na brodu, osjećaj koristi,
suradnja firmi kao što su „Multilink“, HT, Eutelsat, „splitski „FESB“,
obraćanje sudionicima sajma Billa Gatesa iz svog doma, direktno preko satelita
budilo je nadu u bolju budućnost. Nažalost period koji je uslijedio, vrijeme
lopova, pretvorbi, kriminala vladajuće garniture u kojem su karte već
podijeljene unutar malih skupina, nije nam donio ništa bolje.
Pitanje koje se nameće je
možemo li se u trku uključiti ili je prekasno ? Tvrdim da možemo. Vizija grada
budućnosti koju Rijeka ima i nudi sigurno je pravi put. Od lokacije grada,
razvojnih planova, razvoja terminala, pomaka prema sedmom globalnom prometnom
koridoru, kampusa na Trsatu, uz sve ove ljude koji na ulici traže promjene, uza
sve probleme i porodiljne muke koje jednostavno moramo imati siguran sam da je
jedini način da bi izbjegli greške steći iskustvo. I jedini način da steknemo
iskustvo je…činiti greške. Sretno nam bilo.
Podijeli na društvenim mrežama