Muzej mora u skladištu Exportdrva

I nisam to postao u skladištu uz Mrtvi kanal. Bilo je to
samo novo poglavlje ovisništva prepoznatog još u danima što su mom susretu sa
skladištem prethodili u stotinama kilometara udaljenomu Mostaru, gdje mi je
mati radila u (je li se to tako zvalo?) Drvnom kombinatu. Rubno naselje Rodoč i
dugi nizovi podjednako uredno posložene drvene građe na otvorenom. Isprva je
imala oblik golemih trupaca koji su stizali vjerojatno s obližnjih planinskih visova
Prenja i Veleža, na teško natovarenim šleperima. Lica vozača se ne sjećam. Ali
se zato sjećam, jutros kao da bješe to, brojnih kvadrova poslaganog drva u koje
su se  trupci pretvarali i koje je
ispuštalo nevidljive oblake eteričnih ulja i mene, klinca od šest-sedam godina,
kako lebdim u opojnom oblaku mirisa, polako se stapajući s drvom oko sebe.
Kombinat nije proizvodio namještaj, ograničavao se na poluproizvode. U dječjoj
memoriji ostali su pojmovi furnira, šperploča, panel-ploča, uz njihovu
vizualizaciju raznih vrsta. Furnir? Vrlo tanka ploha, zapravo veliki list ispiljenog
ili oljuštenog drva, zbog prirodne strukture lijepa izgleda i zato ukrasne
namjene, za prekrivanje gornje površine ovog ili onog dijela namještaja. Pa kad
se još furniru daruje namaz laka, da bi mu se istaknulo ono što bismo mogli
nazvati prirodnim optičkim potencijalima…

A možda duboko griješim. Možda ovisnik o mirisu drva koje se
suši nisam postao ni u Mostaru. Možda je za sve kriv Slavonski Brod, točnije
radionica moga djeda u tomu gradu, podignuta u prostranom dvorištu obiteljske
kuće, zaklonjena od uličnih pogleda onako kako su dvorišni sadržaji u
slavonskim kućama standardno zaklonjeni, visokom i punom ogradom. Poruka je
jasna: Vi koji promičete šorom, bavite se vizualnim sadržajima samo s njegove
„javne“ strane!

Sjećam
se, radionica bijaše stolarska. Dječji koraci u njenu magičnu unutrašnjost
vodili su pogled prema dugom radnom drvenom stolu s drvenim škripovima i
kojekakvim drugim napravama meni nepoznate namjene. Tu negdje bilo je posloženo
mnoštvo blanja, kojima se skidao tanak površinski sloj kakve daske ili grede, blanja
koje su neskriveno pozivale da ih se uzme u ruke i njima otpočne znalačke zamahe
naprijed-natrag. Blanje su tako uzbudljiv alat. No, najuzbudljivije je bilo ono
što se pružalo oku podno stola, zapravo se prostiralo valjda cijelim
radioničkim podom. To je blanjevina, odnosno tanki smotuljci drvenih traka što
su tako lijepo ispadali iz blanja tijekom njihova kliženja površinom drvene
građe, spektakularno zasipavajući pod. Bilo ih je na hrpe, poput lišća u
jesenjoj šumi. Ni danas nemam odgovor na pitanje je li  uzbudljivije šutkati ih, razbacivati nogama,
samo hodati po njima osluškujući šuštanje i pucketanje, ili pak stajati u
mjestu i – udisati, udisati… A možda se na djelu bi se pokazivala sinergija
svih triju strategija ponašanja. Bio je to simultani napad na sva osjetila i
sva su osjetila bila spremna radosno kapitulirati.

Nakon selidbe iz Mostara u Rijeku, godine 1970., mati je
dobila posao opet vezan uz drvo. Drvni kombinat Mostar pretvorio se u riječko
Exportdrvo, s radnim područjem na Delti, kojim su suvereno carevali silni
nizovi drvene građe što je čekala nova odredišta. Teren nije odabran slučajno,
već su davnašnji Riječani znali kako je Delta za to idealno mjesto, 24 sata
dnevno kupana strujom zraka koji stiže iz kanjona Rječine i hita duž nekadašnjeg,
umrtvljenog riječnog korita. Delta je prirodna sušionica drva. Teško je sada razaznati
zašto, ali kao dječak znao sam razmjerno često navratiti majci koja je godinama
radila u Exportdrvu, uvijek iznova stavljajući šifrirane oznake uljenom bojom
na drvo koje se sušilo (oznaka vlasnika?). I koristio prilike smucati se između
urednih nizova drvene građe. Dovinuli ste već, bio je to samo nastavak jednoga davno
prije začetog prijateljstva, koje nije pokazivalo znakova posustajanja. Delta
je bila moje mjesto, tu se moglo do mile volje – udisati, udisati… Širom njena
platoa, uza skladište, u skladištu.

Danas, kada god promaknem uz Mrtvi kanal, oko mi samo potrči
prema nizu slova što na prednjem licu skladišta ispisuju riječ Exportdrvo. Postala
je dio mene, zvučna mi je, lijepa mi je. Istina, istoimenog poduzeća više nema,
ili barem ne na toj lokaciji, niti u nekadašnjem obliku. Nema više ni moje
majke (bavi li se sada drvom tamo negdje gore, i dalje znalačkim pogledom otprve
dešifrirajući njegovu vrstu i kakvoću?), nema ni preplanulih radnika koji su u
skladištu i oko njega ostavljali silne godine života. Ali, građevina je još tu,
kao da ne razmišlja o predaji. Komu je do toga, molim, neka izvoli, njoj nije…

OK, zašto ovo pišem? Koga briga za jučerašnje biografske
momente i današnje emotivne trenutke potpisnika ovih redaka? Pišem ovo zbog
skladišta. Nakon brojnih godina utihe, ili to barem tako izgleda oku šetača s
druge strane Mrtvog kanala, čini se da mu ipak otkucavaju posljednji dani. A,
uvjeren sam, ne bi trebali. I to zbog razloga koji se ne svode na emocije (premda
nikakvo zlo u tome da ih se ponekad pusti s lanca), zbog razloga koji su poprilično
racionalne naravi.

Što
uopće znamo o tom skladištu? Meni dostupna skromna faktografija kaže kako je
ono građeno ljeta 1961. i dovršeno listopada te godine, uz obrazloženje da je
riječ o prvom suvremenom skladištu za smještaj drvenih finalnih proizvoda koji
se transportiraju kroz riječku luku. U svoje vrijeme smatrano je jednim od
najsuvremenijih skladišnih objekata u nas uopće, a za to je zadovoljstvo
poduzeće Exportdrvo platilo 230 milijuna dinara. Brojka danas ne  govori mnogo, pa je manje-više bilježim zbog rekonstrukcije
kolorita jednoga vremena, ali je drukčije s podatkom kako skladište ima
površinu od 5.400 četvornih metara. Dakle, nije baš maleno. Do njega su u
trenutku puštanja u rad vodili željeznički kolosijeci i bile mu na usluzi dvije
pokretne dizalice. Jesam li spomenuo finalne proizvode? Iz osobnog iskustva
znam da je s vremenom poslužilo ne samo za njih, nego i one nešto manje finalne.
Skladište je vrlo brzo dobilo društvo iste vrste. Nekoliko dana pred Novu
godinu, 26. prosinca 1961., na Delti je otvoreno i skladište Općega trgovačkog
poduzeća, u tom trenutku najveće trgovačko skladište u Hrvatskoj, drugo po
veličini u Jugoslaviji. Danas ga resi natpis što podsjeća na utrnulu riječku
vinoproizvodnu tvrtku, pa se logotipi Exportdrva i Ivexa nastavljaju družiti s
dvaju skladišnih fasada, vodeći neki svoj uvrnuti dijalog. I neka to čine,
razgovor je važan civilizacijski doseg…

Koliko
će to još činiti? Odgovor se naslućuje u ovih dana pripremanom pozivnom
arhitektonsko-urbanističkom natječaju za dijelove Delte i Porto Baroša, koji će
donijeti promjene u tom dijelu Rijeke. Područje revitaliziranja gradskog tkiva
proteže se od Spomenika oslobođenja do morske obale, na 28 hektara površine.
Generalni urbanistički plan govori o novom parku, u sjevernom dijelu područja,
te o građevinama poslovne, stambene, hotelske i javne namjene, u njegovu južnom
dijelu. Skladište? Jedno? Oba? Nisam siguran da ih u planovima uređenja Delte netko
uopće vidi. Zašto i bi? Jesu li procijenjeni kakvom kulturnom ili povijesnom
vrijednošću, zbog čega bi ih bilo dobro staviti pod zaštitu? Nisu.

Ipak,
to ne mora značiti da ih se ne može dalekovidno iskoristiti. Primjerice, ima ne
baš malo riječkih zaljubljenika u more – a Rijeka je i mediteranski, morski
grad, bez obzira što to dobar dio njezina stanovništva silnim godinama nije
imao mogućnost primjećivati – zaljubljenika koji vide u nekadašnjem skladištu
Exportdrva sjajnu priliku za formiranje riječkoga Muzeja mora. Na obali je, uz
jučerašnju (Mrtvi kanal) i današnju gradsku luku, površine dovoljne za razne
sadržaje koje se od takve ustanove očekuju, uključujući stalni postav i radni
dio, također onaj koji bi svjedočio o aktualnim, živim sponama s morskim licem
Rijeke. Inicijativi  skidam kapu. Pred
nama je prilika za prenamjenu jučerašnje industrijske građevine o kojoj valja
ozbiljno razmisliti, kada se već pruža na dlanu. Znam, građevinari su uvijek skloniji
rušenjima, možda zato što im daju priliku za veću zaradu, ali zar bi njihova
morala biti zadnja? Skladište za drvo pretvoreno u Muzej mora spojilo bi priču
o morskom prijevozu jedne važne vrste riječkoga lučkog tereta sa pričom o svim
ostalim aspektima riječke upućenosti na vlastito modro predvorje, i to na idealnoj
lokaciji, Delti. Takvim bi se rješenjem dobilo dvostruko dobitnu kombinaciju.
Štoviše, trostruko, podsjetimo li na zgoditak koji bi takvo rješenje moglo značiti
u kontekstu priprema Rijeke za europsku kulturnu prijestolnicu.

Da,
drvo zna pružiti mogućnosti o kojima isprva nismo ni sanjali. Samo ga treba
znati gledati…       

Last but not least, ako jednoga dana prestanem pisati,
ostavljajući slova konačno na miru, potražite me u kakvoj stolarskoj radionici.
Bit ću tamo, s blanjom u ruci, mjereći oštrinu njezina noža visinom napadale
blanjevine. Ili barem u nekom skladištu drva, utonuo u oblak hlapivih ulja.
Kako je lako „promašiti ceo fudbal“, ne slušajući one prve, arhetipske poruke
što nam šalju naše ključne, formativne godine, upućujući nas nama samima, na
načine kojima nećemo biti počašćeni nikad poslije!