A nije ni važno, westerne
ionako danas doživljavam kao američke partizanske filmove, mislim na partizanske
filmove iz njihove rane faze, što će reći ogoljene propagandističke uratke
kojima se sada već godinama posprdno smijemo. I činimo to nepametno, ne videći
kako su filmovi što su nam stizali sa Zapada u previše važnih stvari isti,
zapravo u koječemu i gori od onih kojima se rugamo. Ne odnosi se to samo na klasične
westerne. Pogledajte Top Gun ili koji
od aktualnih filmova što ekraniziraju priču o američkim vojnim akcijama po
svijetu i vidjet ćete kako propagandistički western jaše i dan-danas. Umjesto
galopirajućih konja u njemu tutnje helikopteri i jurcaju dronovi, ali to je promjenjivi
izvanjski celofan koji prekriva nepromijenjen sadržaj. Ništa, dakle, novo pod
kapom nebeskom.
Jesam li
se to zaletio u političke vode? Ne baš, samo me uvod povukao za jezik, ali ne
bojte se, smjesta se vraćam glavnoj temi ovog napisa.
Go
east, young man! – kao da svakog ljeta slušam od nekih mojih
poznanika, pa će slično vjerojatno biti i ovih dana, kada svi gledaju kako
pobjeći na godišnji odmor iz uzavreloga srpanjskog grada. A taj east (ili barem southeast, ali nemojmo sad cjepidlačiti) u riječkom slučaju počesto
ima oblik otoka Krka. Nije daleko, ali veseli.
Lako
danas. Sjedneš u auto i za pola sata ili nešto duže eto te na bilo kojoj
otočnoj točki, skok je lagan da lakši ne može biti. U neka druga vremena, kada
se baš nismo naglas smijali partizanskim filmovima, bilo je potpuno drukčije, bez
autoceste koja vodi do Krčkog mosta, o samome mostu da i ne govorim. Kako li je
to moralo izgledati prije negoli je most 1980. spektakularno ušao u živote
Bodula, bome i njihovih gostiju, bome i ne baš malobrojnih Riječana koji su na
otoku izgradili ili kupili kuće, vikendice, apartmane, što li su već? Netko
zločest rekao bi – kao u doba westerna. I nije previše daleko od istine.
Putovanje
na otok Krk ili s njega u doba naših nona i nonića, primjerice neposredno u
onom poraću, godine 1946. ili tu negdje, ovisilo je o prometu domaćih brodova.
U to je doba postojala parobrodska veza što je je spajala Sušak i veći dio
otoka Krka, omogućujući putnički i robni promet kopna s Omišljom, Njivicama,
Malinskom, Krkom, Puntom i Baškom. Ljetnih mjeseci promet je bio snažniji jer
su se radnim dušama s otoka koje su bile zaposlene u Rijeci i na Sušaku u
putovanju pridružili prevoženi poljoprivredni proizvodi (grožđe, smokve, rajčice,
jaja itd.) i morske ribe, a počeli su se pojavljivati i prvi turisti.
Veza
između Sušaka i otoka održavana je svakodnevno, što je bila zadaća malog
parobroda Petar Svačić. On je prometovao u sklopu Jadranske plovodbe i u nadležnosti
Uprave pomorskog saobraćaja. S koliko uspjeha, naslućuje se iz podatka kako je na
spomenutom otočnom području živjelo 20 tisuća stanovnika, a brodić je mogao
primiti oko 150 putnika, koji na njemu nisu mogli očekivati takve blagodati poput
sjedala, zatvorenog putničkog prostora i sličnog. Jedna od skoro svakodnevnih
posljedica takvog stanja bila je činjenica da se velik broj putnika u
pristaništima nije uspijevao ukrcati na brodić, što je dovodilo do oku ne baš
ugodnih prizora. Opravdanje u obliku saznanja kako je prošla tek jedna godina
od završetka rata pa prometnih sredstava nije moglo biti na raspolaganju u
potrebnoj mjeri, onima koji se nisu ukrcali na brod malo je značilo.
Pogotovo
što im nije moralo biti nepoznato kako je na nekim dužobalnim morskim linijama
bilo parobroda koji su plovili koristeći manji dio svoga prostora i nosivosti,
štoviše kako je na tim relacijama funkcionirao redovan kopneni promet, što je
putnike duž obale dovodilo u mnogo povoljniji položaj od onih koji su htjeli putovati
na relaciji kopno – otok.
Za
putnike Petra Svačića prema otoku posebno je bilo neugodno subotom, kada se u
sušačkoj luci mnogi nisu uspijevali ukrcati. To bi za njih značilo čekanje na
novu vožnju sve do ponedjeljka poslijepodne, naravno pod uvjetom da je i tada
bilo mjesta na brodu. Suprotan smjer vožnje donosio je podjednaku muku. Na
omišaljskom pristaništu skoro bi redovito ostajalo preko stotinu neukrcanih
osoba, među njima velikog broja radnika i namještenika koji su morali na posao
na kopnu. Problem se nastojalo olakšati tako što bi se Petar Svačić nakon
pristajanja na Sušaku okrenuo natrag, ponovo put Omišlja, da bi preuzeo
preostale putnike. No, oni su tim scenarijem stigli u Sušak ne oko 8.15, kako
su planirali, nego u 11, ozbiljno kasneći na posao.
U Pomorskoj plovidbi
problem su nastojali ublažiti uključujući u promet barem povremeno još jedan pomoćni
motorni brodić.
Ali, tu zavrzlamama
nije bio kraj. U planiranju parobrodskog „tajminga“ nije se uzelo u obzir
polazno vrijeme jutarnjeg vlaka iz Sušaka za Zagreb. On je kretao oko 7.30
sati, što bi onemogućavalo otočne putnike za Zagreb da stignu na vlak. To se
nije odnosilo samo na domaće ljude, nego i na turiste, što je bilo dodatno
neugodno.
S
vremenom je parobrod Petar Svačić otplovio u prošlost, njegovu su zadaću
preuzelu drugi, veći i noviji brodovi, ali svi su oni donijeli samo ublažavanje
putničkih problema, ne i njihovo konačno rješenje. To su učinili tek graditelji mosta koji je 1980. spojio otok
Krk s kopnom, mosta koji danas podrazumijevamo, pogotovo ljeti, premda nas
priča s parobrodom Petar Svačić podsjeća kako baš i ne bismo trebali.
Hvala zato
graditeljima Krčkog mosta i vremenu što nam ga je donijelo, a kojemu se danas nepametno
rugalački smijemo, ne videći kako bismo mu za neke važne stvari trebali biti
zahvalni.
Rekoh vam, ne vjerujem
više u westerne, pucali u njima propagandistički nadmoćno s konja ili dronova,
svejedno.
Podijeli na društvenim mrežama