Ne,
nije Rijeka, zbog mlade međuzvjezdane dame, iznenadno izgledala seksi. Ili
možda jest, ali meni su glavom protrčavale neke druge misli. „Bože, kako to
nisam primijetio prije?“ titrao mi je pred očima upitnik, bez adekvatna
odgovora. Silnim se godinama, možda i dva-tri desetljeća, nisam filmski družio
s Barabarellom – ali se zato ona skoro jednako toliko družila sam mnom. Samo
što ja to, slijep, nisam primjećivao. Bila je tu još od mojih dječačkih nogu,
pa sve do sredine 1990-tih, dakle dvadeset i nešto godina, i veselio sam joj se
apsolutno svaki put kad bismo se sreli, ne znajući o komu je zapravo riječ.
Večer
u Art-kinu otvorila mi je oči.
Prva
sekvenca otvaranja dogodila se na samom početku filma. Tama u dvorani nestaje, Barbarella
je usred leta svemirskim bezdanima, stižu upute da usmjeri putanju prema planetu
gdje je nestao nekakav važan čudak, prolupali izumitelj opasnog oružja, dr.
Duran Duran. Kako Barbarella leti? Rekoh već, protežući se i valjajući narančastim
čupavcem, koji nije samo pod njenim nogama (dobro, ona je manje-više stalno u
horizontali, pa tepih ima posla s još nekim dijelovima njezina tijela), te
prekriva cjelokupno unutrašnje oplošje leteće kapsule. Kapsula je okruglasta, što
znači da granica između poda, zidova i stropa nema, čupavac je svugdje. To je u
redu. Zaboga, koga u svemiru zanimaju granice?
Sve
mi je to djelovalo nekako poznato, kao da sam već osobno bio u tom brodu. Ipak,
trebalo mi je još vremena, informacija je dolazila u valovima.
Bauljajući
planetom u potrazi za dr. Duranom Duranom, Barbarella počesto mijenja odjeću. Nije
ona kriva, ima poprilično posla s muškim svijetom, teško joj je uvijek izbjeći skidanja i
oblačenja, pa se oko izbjegavanja previše i ne trudi. Jedan od njenih
„lookova“? Mala, bijela mini-haljina, sva posuta ovećim crnim krugovima.
„Op-art“, pomislih, „na svemirskoj Barbiki možda i dvostruko optičan“.
To
mi se nekako učinilo još više poznato, kao da sam osobno imao posla s tom
haljinom, samo nikako da se sjetim kada i gdje…
Na
trećem prizoru sve je puklo. Bježeći pred nekakvim militariziranim tipovima,
ili možda samo bivajući izgubljena u nepoznatu gradu, Barbarella se zatječe
među divovskim florealnim oblicima, koji su čas podsjećali na goleme glave
maslačka, čas na gigantske busene trave.
„To
je to!“, rekoh sebi. Sve mi se najednom ukazalo, u istu točku se stopiše crni
krugovi, gigantski maslačci i dlakavi tepih. „Šestica! Bingo!“
Psihodelija u mojoj glavi
konačno dođe na svoje.
Šestica?
Čitatelju, neću te više držati u neizvjesnosti – Šestica je neformalni naziv
ugostiteljskog objekta na riječkom Korzu, što se nalazio preko puta današnje
Filodrammatice. Točnije, riječ je o jednom od četiri objekta u nizu: Kafe-baru,
Delicatesse buffetu (popularno nazivanom Paprika), kafiću Darvil, te
slastičarnici 6666, popularnoj Šestici.
Posljednja
u nizu, gdjekad žargonski nazivana i Pomodor, plijenila je moju pozornost
valjda od prvih dana svog otvaranja, što znači od 1973. Svaki od susjednih
lokala imao je neku vizualnu specifičnost, pa je npr. Paprika uključivala
veliki reljef slikara Vlade Potočnjaka u paljenom drvu, a Darvil mozaikalno
složene lomljene crvene keramičke pločice, žuto-zlatni metalni pult i barske
stolice. No, sve to prema Šestici bijaše luk i voda.
Kad
god mi se ukazala prilika, zastao bih pred izlogom Šestice, velikom monokromnom
površinom u čijem se središtu nalazio kružni prostor s izloženom tortom, upetljanom
u nekakve šarene žice, čiji se lik kaleidoskopski prelamao u valjku od zrcala.
Dijelovi torte, stvarne ili ne, tako su na sve strane lebdjeli pred mojim
dječjim očima. Instalacija u izlogu bila je rad umjetnika Aleksandra Srneca. Kasnije
ću saznati, službeno je nazvana Luminokinetički
objekt 200673.
Dakle, torta se valjda i pomicala, uz osvjetljenje.
Interijer?
Prva polovica poda koji se otvarao pogledu nakon ulaza bila je bijela, gusto nastanjena
crnim krugovima. Komu zbog op-učinka nije zatitralo pred očima, mogao je baciti
pogled desno, prema pultu od nekoliko okomitih valjaka za kojim su stajale
uslužne „tete“. Pult je bio u cijelosti odjeven u narančasti čupavi tepih, a
isto je bilo iznad njega, ne računajući pauzu na površini kojom se protezalo
sedam-osam divovskih trodimenzionalnih zelenih mahuna. Ravno naprijed od ulaza,
narančasti čupavac je prekrivao pod lokala, penjao se put površina za sjedenje,
te nastavljao dalje, uvis, po ravnim i zaobljenim zidovima. Tu je mjestimično
ostavljao okrugle „prozore“ iz kojih su nas gledala zrcala, nudeći uvid u svakojake
(„svemirske“?) fizionomije.
Čupavac
je obujmio i taburee za sjedenje. Na njihovim su se vrhovima pak nalazili
okrugli jastučići od crne kože, nadovezujući se bojom i oblikom na iste takve stoliće,
s kojih vam se milo smiješilo ono što ste od „teta“ naručili za jelo i pilo.
Počesto je to bio voćni frape, djelatnice su ga znale sasvim pristojno
pripremati, pred očima posjetitelja.
Leteći
u Art-kinu s Barabarellom, neplanirano sam se našao u Šestici. U neka druga
vremena, do 90-tih, vrijedilo je i obrnuto. Koliko sam samo puta bio opušten na
njezinu čupavom narančastom tepihu, treptao pred crnim krugovima njezine bijele
haljine, začuđeno prelazio pogledom po divovskim biljnim oblicima što su mi
mahali nad glavom – a da nisam imao pojma gdje sam, još manje s kim sam. Ako je
Barbarella bila tu, na Korzu, skrivajući svoj privremeno parkirani brod pod
šifrom 6666, je li mi se negdje iz prikrajka barem mrvu smijala?
Ako
jest, opraštam joj. Njoj mogu oprostiti sve.
Samo
njoj, što ne znači i nekom domaćem poludjelom dr. Duranu Duranu, koji je 1996.
odlučio s Korza ukloniti Barbarellino svemirsko gnijezdo i njegovo mjesto
prepustiti nekakvoj konfekcijskoj zlatarnici, bezličnoj izvana, bezličnoj
iznutra. Umjesto mjesta s aromom, dobili smo (dobili?!) mjesto bez okusa i
mirisa. Ništa nije značilo što je dizajn Šestice potpisao veliki riječki
arhitekt Igor Emili (danas mi je jasno, ljubitelj Vadimova filma), što je
izlog-instalaciju potpisivao naš međunarodno poznat umjetnik, exatovac
Aleksandar Srnec, a biljnu instalaciju Mario Černe. Zaštita
djela velikog arhitekta, kojemu u Rijeci posvećujemo izložbe i monografije? Nediranje
instalacije Srneca, jednog od rijetkih naših umjetnika čije ime nešto znači u
stranom svijetu? Urbani turizam kao strateška odrednica gradskog razvoja? Gosti
koji bi imali unikatnu priliku probati međugalaktički frape u Barbarellinoj
kapsuli, u psihodeličnom ozračju svjetske pop-kulture 60-tih?
Onaj
tko je 90-tih potpisao „rekonstrukciju“ Šestice u nešto „bolje“, mora da je bio
na mnogo jačim psihodelicima od korištenih u Barbarellino vrijeme. Čim dobijem
priliku, kad postanem gradonačelnik npr., današnju zlatarnicu preko puta
Filodrammatice zato ću lansirati podalje od naše orbite, u galaktičko smeće, i
na to mjesto staviti ono što mu jedino pripada – psihodelični zvjezdani brod s
divovskim mahunama, čija se posada hranila astralnim frapeima. Čekajući da se
to dogodi, smjesta ih naručujem šest.
Barbi,
draga, ne zamjeri nam. Mi smo s jedne malo zaostale planete, takve si u svemiru
već susretala, zar ne? Plakat koji poziva na gledanje tvoga filma kaže da si Queen of the Galaxy, pa možeš li, čim
uzmogneš, barem neko vrijeme, biti iznova Kraljica
Rijeke? Na Korzu, budi kraljevstvo Tvoje.
Fotografije interijera Šestice: Miljenko Smokvina
Podijeli na društvenim mrežama